Sijelo-prisjećanje

Krštenjem Isusa na rijeci Jordanu, koje se obilježava u drugu nedjelju mjeseca siječnja završava Božićno vrijeme. 

Do ulaska u Korizmu u Crnču se okupljalo po skupinama (bilo svojbinski, kumski, prijateljski i sl.), kada se kod svakoga naizmjenično u toj skupini uz obilje ića i pića pričalo, pjevalo i igralo. Ta okupljanja započinjala su dan nakon Božića na sv. Stjepana i trajalo je negdje do kalandore. Uz takva okupljanja, crnčani su se navečer okupljala na sijelu, koja su bila tijekom godine pri čemu se vodilo računa o Korizmenom vremenu kada nije bilo ganganja, bećarca i druge zabave već se pjevao Gospin plač. 

Ovakav način okupljanja bila je tradicja, koju polako istiskuje ubrzani način života, trošenja sve više vremena gledajući TV, surfanja po internetu i sl. 

Sve to polako dovodi do otuđenja jednog od drugog. Trebalo bi pronaći načina pa te običaje, makar i u drugačijem obliku oživjeti.

Radi prisjećanja ukatko će biti riječi kako je to nekada bilo:

Kod sijela je bio običaj po završetku dana, večernje molitve i večere, po dogovoru se okupiti u određenoj kući, gdje su se pričale razne priče, šale pošalice, ... a uz priču se pilo vino ili rakija za rasploženje, pa je se i zapjevalo. Za vrijeme sijela obavljali su se razni poslovi: češljanje vune, predenje, pletenje, krunjenje kukuruza ili nešto drugo.

Uz zvuke gusala slušale su se pjesme o junacima, legendama, vilama, osobama i događajima iz života mjesta, ...., a što je u pričama vješto potvrđivano, tako da su djeca uživljeno slušala i to sve doživljavala kao stvarnost.

Tijeko sijela bilo je raznih doskočica, šala, te raznih igara, kao što su: miškanje, potezanje klipa, kuke i sl., kao i igranja mice, domina, sedmice i žandara.

Djeci se dizala kosa na glavi, osobito kada su slušali priče o vilama, vješticama, vukodlacima, strašilima, kučibabama i sl.

Vile su po noći pjevale i igrale kola, određena mjesta se i nazivaju po njima. One su bile dobrohotne s jednom magarećom ili kozjom nogom i zavodile su mladiće na noćnu ljubav. One bi na konjima noću jahale i grivu im pleli i zamrsiti, pa ju je bilo vrlo teško rasplesti ili razmrsiti. Vile su dobroćudna bića koja dobrotom na dobrotu odgovaraju, a zle ljude nemilosrdno kažnjavaju.

Za razliku od njih vještice su bile zle, u koje bi se pretvarale žene opsjednute zlom i na meti su im bile osobe koje su im se zamjerile. I danas ima takvih priča, kako su noć proveli tako kao da ih je netko do iznemoglosti trao. One su često optuživane za nedaće s kojima su se neki mještani našli.

Priča o vukodlaku je povezana s mrtvacem čiji je mrtvo tijelo bilo izloženo u prostoriji i čuvalo kako u tu prostoriju ne bi ušla mačka,  prešla preko mrtvaca i tim činom bi se mrtvac pretvarao u vukodlaka. Jedino sredstvo u borbi protiv vukodlaka bio je glogovim trnom ili kolcem probosti njegov trbuh, koji bi se ispuhao.

Strašila su se pojavljivala na određenim mjestima, a groblja su bila jedna od njih. Izgledali su poput uplakanog vanbračnog djeteta, rogatog jarca ili čovjekolike spobode u bijelom. Pored tih mjesta nije bilo noću ugodno proći i svatko je bio sretan ako baš on ili ona nije srela plašilo.

Kučibaba je nevidljiva i živi u vodi bunara ili čatrnje, koja vreba na djecu koja se nagnu ili nadnesu nad vodu, te ih ona kukom povuče u vodu iz koje više ne mogu izaći. Na taj način su djeca čuvana da se ne približavaju bunaru ili čatrnji, koje nisu bile zaštićene.

Sve ove priče kod djece i mlađi su pobuđivali pažnju i oni su u jednom strahu išli na spavanje i često o tome sanjali i pretvarala u noćnu moru, te teško dolazili do ponovnog sna. Najsretniji bi bili u jutro, kada se probude i od toga ništa ne vide.

Priča sa sijela  se i danas prepričavaju, a mnoge su već isčezle.