Crnač

Donji i Gornji Crnač su dva sela u sastavu općine Široki Brijeg. 

Donji Crnač zajedno s Gornjim Crnčom, bez zaseoka "Solde" smještenog iznad Izbičkog polja, pripada župi "Presvetog srca Isusova". 

Sadržaj, koji slijedi, odnosi se na Donji i Gornji Crnač pod zajedničkim imenom CRNAČ.

Zemljovid

U Hercegovini sjeverno od Širokog Brijega, pa sve tamo dokuda dopire pogled gledano s juga prema sjeveru, na nadmorskoj visini približno od 500 do 1500 metara nalazi se Crnač (Donji i Gornji). U nastavku je slika, koja je slikana sa Širokog Brijega s pogledom na Crnač preko Grada Široki Brijeg. 

Sa zapada Crnač graniči s Dobrkovićima, Izbičnom i Rakitnom (Gornjom Sutinom), sa sjevera s Drežnicom, s istoka s Bogodolom i Gradcom, te s juga sa Širokim Brijegom (Oklajima i Ciganskim Brdom).

   

Ime

Ima više priča o podrijetlu imena Crnač, a najvjerojatnija je, da je Crnač dobio ime po crnoj boji jasenova lista prije nego je počeo opadati, jer u tom trenu otkud god se pogledalo Crnač je izgledao crn.

Crnač je bio naseljen u pretpovijesno vrijeme o čemu svjedoče pronađena oruđa iz kamenog i brončanog doba, a tu su brojne gomile (grudine). 

							^1780
					Čabulja		Vlajna
							*
				Ladina		+	*
		Varda
		^1113			*
	*		G.
	Izbično					*
		Crnač				*
Britvica			*	*	*
*		D.			Gradac
				+
*  Dobrkovići		Cigansko Brdo			Lise	*
		Oklaje
				Široki Brijeg
						*

* prapovijesno      + srednjovjekovno      _ stara naselja prema izvoru

Prije nego što su  groblja oformljena u Crnču su u ilirsko vrijeme pokojnike pokapali pod gomile (grudine). Po kazivanjima gomile su bila ilirska svetišta s obrednim ukapanjem pokojnika. Te gomile uglavnom su na proplancima i podalje od današnjih zaselaka. Gomila je dosta uništeno, a danas ih se još može vidjeti, kao što su; gomila nad Dobrnjom kod šaravanjskih kuća na proplanku Zagomilje, zatim na vrh Šklupaca, zatim Zajednici iznad Površaka …Početkom XII. stoljeća počelo se ukapati pod stećke, a što je u pravilu bilo u XIV. i XV. stoljeću. Stećci su srednjovjekovni nadgrobni spomenici, a danas ih se može vidjeti u Vuletića groblju, Omaru u Mauši …Stari grobovi bili su ovalnog i bačvastog oblika, a križevi su bili s kraćim prekrižnicama. 

Prvi put ime Crnač se spominje 1468. godine u turskom popisu (tefteru) poreznih obveznika, a 1477. godine upisan je u has (vlasništvo) hercegovačkog sandžakbega i bio je razdijeljen u timare (posjede).

Stanovništvo

Stanovništvo od kada se za njega znade je kršćansko. Nakon dolaska Turaka došli su i Vlasi, ali samo na ispasišta. Zanimljivo je, da je 1585. godine među 11 neoženjenih mladića iznad 25 godina, bilo 9 mladića, koji su se, ne znajući za razloge, pisali kao muslimani, a u duši su bili kršćani, jer su potajno vršili kršćanske dužnosti (tzv. kriptokršćani kojih je do Prvog svjetskog rata bilo u Makedoniji). Prelazak na muslimane imalo je poreskih olakšica (nisu plaćani: harač (glavarina), porez na čifluk (posjed) i poljoprivredne plodove i sl., što je utjecalo na prijelaz u islam. Pored toga u to vrijeme muslimani su imali bolji položaj od kršćana, napose katolika. 

Pregled broja stanovnika vidljiv je u sljedećem pregledu:
1468 g. 10 kuća, - plaćali 450 akča (sitni turski srebreni novac)-9 dukata
1477g. 18 kuća, - plaćali 1.618 akča
1519 g. 46 kuća, - plaćali 4200 akča
1585 g. 18 kuća, - plaćali 4200 akča
1743 g. 7 kuća, 92 stanovnika , - popis biskupa Pavla Dragičevića
1768 g. 12 kuća, 148 stanovnika, - popis biskupa Marjana Bogdanovića
1867 g. 66 kuća, 563 stanovnika , - popis fra Petra Bakule
1882 g. 89 kuća, 723 stanovnika, - popis fra Petra Bakule
1892 g. 107 kuća, 924 stanovnika 
1940 g. 234 kuća, 1377 stanovnika 
1962 g. 1639 stanovnika 

1975 g. 273 kuća, 1700 stanovnika 
2007 g. 700 stanovnika,
2013. g. 751 stanovnik.

Iseljavanja iz Crnača bila su uglavnom pojedinačna, a odlazilo se i u grupama (pojedini ogranci rodova) u predjele koja su pružala boje ekonomske uvjete za život. Danas se može reći da rođenog crnčanina, ili podrijetlom od njega ima na svim kontinentima svijeta. Intenzivno iseljavanje bilo je sedamdesetih godina XX stoljeća.

Rodovi i prezimena

Starija tradicija o podrijetlu pojedinih rodova slabo je očuvana, čemu je uzrok često seljakanje i bježanje, pa je na taj način zaboravljeno podrijetlo starije od XVIII. stoljeća.

Prezimena su se bilježila od 1743. godine i te godine bila su sljedeća prezimena: Vuletić, Grubišić, Zlomislić, Karačić, Zovko i Gudelj. Godine 1768. više nema prezimena Gudelj i Grubišić, ali novo je Darkić. U kasnijim popisima bila su prezimena: Zelenika i Bevanda, koja su nestala, kao i prezime Vuletić. Vuletića je bilo najviše, a po njima je i groblje u Donjem Crnču dobilo ime (Vuletića groblje). Neki Vuletići prozvali su se Zeljko.

Današnja prezimena, kao i otkud su vide se u sljedećem pregledu:

Donji Crnač 

Bošnjak iz Graca 
Crnjac iz Britvice 
Grbešić iz Dobrkovića 
Jurilj iz Turčinovića 
Karačić starosjedioci 
Nakić iz Turčinovića 
Naletelić s Ciganskog Brda 
Rezić starosjedioci 
Soldo iz Britvice 
Šantić iz Čerigaja 
Zeljko starosjedioci 
Zlomislić starosjedioci 
Znaor prognanik iz Bosne 
Zovko iz Bijelog Polja

Šaravanja iz Gornjeg Crnča

Barbarić iz Knešpolja

Rezo iz Rakitna

Gornji Crnač

Bošnjak iz Graca
Ćorić iz Brotnja (Beljo)
Karačić starosjedioci
Ljubić iz Ljubotića
Naletelić s Ciganskog Brda
Raič iz Drežnice
Šaravanja iz Dobrog Sela
Zeljko iz Donjeg Crnča
Zovko iz Bijelog Polja

Župa

Nastanak i razvoj župe

Crnač je najvjerojatnije nekada bio u župi Blato, koja je poznata od 1594. godine. Kasnije župa Blato mijenja ime u župu Čerigaj u koju su 16. svibnja 1844. godine došli franjevci iz Kreševa i drugih mjesta Bosne, koji su 1848. godine preselili župni ured na Široki Brijeg, kada je župa dobila ime Široki Brijeg. Od 1891. godine u Crnač su sa Širokog Brijega nedjeljom i svetkovinom dolazili svećenici, a za Božić, Uskrs i Gospojinu (Veliku Gospu) su ostajali i po 15 dana. Od 1935. godine Crnač ima svoju župu "Presvetoga Srca Isusova", koja im je odobrena na njihovo traženje.

Zaselak Solda pripada župi Izbično. 

Godine 1935. župljani su izgradili župniku malu župnu kuću u Tilovoj Dragi veličine 13x7 m na zemljištu Šumske uprave Široki Brijeg. Kad je kuća stavljena pod krov u nu se preselio župnik fra Serafin Vištica (1935.-1937.), koji je do tog trenutka privremeno bio nastanjen u Spržića kući. Iznad kuće bila je čatrnja, te manja kapelica i zvonik podignut na drvenoj konstrukciji. U maloj kapelici su se slavile mise za lijepa vremena. Fra Serafin je odmah uspostavio dnevne i nedjeljne svete mise i matične knjige. Od pisanih dokumenata u ratu su uništene Matica vjenčanih, Kronika župe i Urudžbeni zapisnik. Sačuvana je samo Matica krštenih (prvi krštenik bio je Ante Musa – Bakrač, sin Božin i Mare r. Bošnjak, rođen 6. lipnja, a kršten 9. lipnja 1935.  Kum je bio Ante Crnjac) i Matica umrlih (prvi upisan u ovu Maticu bio je sin Ivana Zeljke i Jele r. Zeljko, kršten i pokopan isti dan, 23. lipnja 1935.).

Godine 1936. godine je na samostanskom sastanku (kapitulu) odlučeno da se u Crnču izgradi kuća za bolesne fratre i za duhovnu i tjelesnu rekreaciju đaka. Gradnja je počela te godine sredstvima samostana Široki Brijeg, a dovršena je 1943. godine kao velika prostrana kuća sa šest prostorija i podrumom ispod cijele kuće. Kuća je predana župi na korištenje.

Tako su mala župna kuća i mala kapelica sa zvonikom bili u funkciji do Božića godine 1970., kada je prvi put slavljena misa u pokrivenoj novoj crkvi. Crkva se kasnije kontinuirano dovršavala i uređivala.

         

Župnici

Prvi župnik u župi bio je fra Serafin Vištica. 

Župnici u župi navedeni su u sljedećem pregledu:

fra Serafin Vištica došao u župu 1935.
fra Lovro Babić došao u župu 1937.
fra Milivoj Bebek došao u župu 1947.
fra David Zubac došao u župu 1949.
fra Vlado Vlašić došao u župu 1951.
fra Umberto Lončar došao u župu 1952.
fra Veselko Sesar došao u župu 1959.
fra Čedo Škrobo došao u župu 1960.
fra Bernad Marić došao u župu 1966.
fra Kornelije Kordić došao u župu 1968.
fra Ivan Bebek došao u župu 1973.
fra Drago Čolak došao u župu 1975.
fra Stanko Banožić došao u župu 1980.
fra Alojzije Bošnjak došao u župu 1981.
fra Leonardo Hrkać došao u župu 1988.

don Ante Jukić došao u župu 2022.
          

Godine 1968. biskup mostarsko-duvanjski don Petar Čule poslao je u Crnač za župnika don Petra Vuletića, kojeg župljani nisu primili, pa je do 1980. godine župa Crnač bila bez župnika. U tom razdoblju župu su služili fra Kornelije Kordić, fra Ivan Bebek i fra Drago Čolak sa Širokog Brijega. 

Godine 1999. biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić u provođenju dekreta Svete stolice "Romanis Pontificibus" naredio je predaju župe svjetovnom svećeniku do početka prve korizmene nedjelje, odnosno do 21. veljače 1999. godine. Župljani nisu predali župu, već su organizirali straže. Vezano na to biskup mostarsko-duvanjski mons. Ratko Perić i generalni vikar reda Male braće fra Stephan Ottenbreit 21. veljače 1999. godine u Mostaru dali su priopćenje, u kojem su istakli sljedeće: 

1. da se s 22. veljače 1999. godine sadašnji župnik oslobađa pastoralne obveze,
2. zamoljeni su župljani, da se obraćaju na župe Polog i Jare, 
3. da su biskup i svećenici na Biskupskom ordinarijatu na raspolaganju svakom vjerniku za njegove potrebe na pastoralnom području, te 
4. najavljeno je, da će se za neposlušnost ići na isključenje iz reda Male braće, čak do toga, da će izdati zabranu uporabe crkve. 

Nakon toga u župi misna slavlja vodili su fratri-gosti, a sve ostalo je vodio dotadašnji župnik. Takvo stanje trajalo je kratko, tako da je i dalje u službi dotadašnji župnik, koji je 23. lipnja 2001. godine otpušten iz Franjevačkog reda a preminuo je 13. siječnja 2022. godine.

           
Poslije toga župu preuzima svjetovni svećenik don. Ante Jukić, koji po dekretu biskupa Petra Palića postaje i upravitelj župe.

Svećenici i časne sestre iz župe

Iz župe Crnač bilo je 21 svećenik i 4 časne sestre. 

Među svećenicima posebno mjesto zauzima fra Jerko Karačić, koji je u razdoblju od 1869. do 1876. godine boravio među 4.000 Hrvata, koji su kopali Sueski kanal. Inače je živio u razdoblju od 12. studenog 1842. do 10. veljače 1877. godine. 

Od Karačića tu su još: Jerko, Blago, Vendelin, Zdenko i Dane, zatim Andrija Šoljić, Ivan, Ilija i Andrija Šaravanja, Martin Ljubić, te drugi. Andrija Šaravanja objavio je više radovi na stranom jeziku.

Spomenik žrtvama ratova i poraća

Spomenik se gradio od 2003. do 2006. godine. Na spomeniku su imena i prezimena žrtava prvog i drugog svjetskog rata i poraća, te Domovinskog rata. 

               

                
Klima i reljef

Klima je uglavnom kontinentalna, a u nižim predjelima je sredozemna. 

Teren je stepenasto-brežuljkast, i kreće se od Razdolja i Poda (500 metara) preko Površaka (824 metra), Šudurove Glavice (864 metra), Ovanaca (1062 metra), Varde (1113 metara), Cvituše (1122 metra), Bandurice (1269 metara) Pometa (1404 metra), do Gole Kose (1469 metara), a obrastao je s jasenom, hrastom, grabom i drugom niskom šumom, kao što je tilovina zvana zanovijet (petteria ramentacea) čiji su cvjetovi u obliku grozda i žute su boje, a plod je u obliku mahune. Cvijeta  krajem travnja i početkom svibnja.

Na sjeveru u Gvozdu je stoljetna bukva, koja se obnavlja s jelom i borom. 

U Crnču ima dosta nezagrađena terena, koji je u vlasništvu države. Teren je prošaran ledinama. Žuljevitim rukama više naraštaja kršu su otete njive, te brojne vrtače.

Prirodno bogastvo

Crnač je bogat kamenom vapnencom i mramor kamenom, koji se ponekad vadio i odvozio, te drvetom stoljetne bukve. Pored tog prirodnog bogatstva, tu je i ruda boksit, koja se počela vaditi 1935. godine. U drugom svjetskom ratu nadzor nad rudnicima imali su Nijemci, koji su pod šifrom vodili podatke o istraživanjima. Iza II. Svjetskog rata jedno vrijeme rudnici nisu radili, kao što je to i od 1991. godine. Osim iz Šudurove Glavice boksit se vadio još u Njivama, Prženušama, u Stazi, te iza Varde.

Gospodarstvo

Crnčani su uglavnom živjeli od transhumantnoga stočarstva, odnosno stada su izdizali na planinska nadgorja u proljeće i ljeto, a kad je ponestalo ispaše spuštali ih prema matičnim domaćinstvima. Na taj način stvarane su katunske nastambe oko kojih su živjeli. Kroz Crnač su prolazila stada ovaca na ispasišta uokolo Blidinjskog jezera (tzv. "gorsko oko"-ledeničko-erozionog podrijetla), koje je bilo vjekovno sastajalište stočara. Katunske nastambe su građene suhozidom, bilo zajedno za život i za stoku, ili zasebno kao siditija kuća, te pojate, jagnjla, mlikare, krmetare, i sl. Pojate su bile za krupnu stoku, a jagnjla za sitnu stoku. U pojatama na tavanu ispod krova spremala se hrana za stoku: sijeno, slama i grm (u granama ili kao otrgano lišće) i sl.

Također, za ishranu stoke dio se lišnjak, odnosno u mjesecu kolovozu oko Velike Gospe kresale su se grane razna drveća stare približno pet godina, te nakon što se list posušio (dan-dva) u naramcima se donosio do stožine uokolo, te nakon toga se slagale uz stožinu, na način da je jedan čovjek bio uz stožinu a drugi je dodavao grane ručno ili drvenim vilama (raljama), koje bi se stavljale pod noge uokrug oko stožine. Na kraju se lišnjak završavao tako da su se od stožine prema vani stavljale uglavnom hrastove grane s gušćim listovima koje su pritiskane s debljim okresanim ograncima. Lišnjak se razvršavao odozgo prema dolje u zimu i davao ajvanu (stoci) da brsti. Nakon toga grane (šuma) se ložila.

Zemlja se obrađivala motikom i ralom, a početkom dvadesetog stoljeća plugom, kojeg su vukli konji, ili volovi. U sadašnje vrijeme sve je više traktora i motokultivatora. Pri radu korišteni su i sljedeći predmeti: kosa, brus, bakala za otkivanje kose, vodir za brus, srp, vrsaća kuka koja se zapinjala konjima u vršidbi žita.

Uzgajane su sljedeće kulture: zimica (raž), ječam, zob, krumpir, luk i kupus.

Uzgoj duhana bio je neznatan, kao i vinove loze, pa je većina pred Božić u ovčijim mijima (mišinama) na konjima izgonila vino i rakiju, te duhan iz Brotnja, kao i drugih mjesta. Tom prigodom djeca su se najviše veselila "ćupteru"-osušenoj poslastici od kuhanog vina, brašna i šećera, koja je podsjećala na marmeladu. Uglavnom se služio uz rakiju zajedno s osušenim smokvama, orasima i lješnjacima. Za vino, rakiju, a i duhan razmjenjivani su krumpir i sir-čuvena crnačka prpa (slani sir u komadima iz ovčijeg mija). Duhan se u razmjeni uzimao iskrižan ili u listovima koje se križalo u "avanu"-posebnoj napravi za križanje duhana. Duhan u rusacima nošen je u razna mjesta sve do rijeke Save i prodavan. Bio je to težak posao, od vlasti zabranjen.

Vino i rakija više se ne izgoni, već se radi doma od uzgojena, ili kupljena grožđa. Pored navedenog, još se uzgajaju: trešnje, jabuke, smokve, šljive i sl., a slobodno bez ljudskog rada rastu: drinine, divjake, kruške, rašeljke, jagode, maline, kupine, šepurike (šipak), zovina i sl.

Godine 1946. utemeljena je zemljoradnička zadruga koja je se udružila sa zadrugom Lise. U Širokom Brijegu bila je tzv. crnačka prodavaonica, a u Crnču je Poljoprodukt imao svoju prodavaonicu.

Obrt i kućna radinost

U gospodarstvu nezaobilazan je obrt (zidar, kovač, samardžija, krčmar, trgovac, tkalac, drvodjelac sl.), te kućna radinost: tkanje, pletenje, šivanje i sl. I danas se stanovnici bave raznim obrtima, kao što su: trgovina, ugostiteljstvo, bravarija, limarija, auto-lakiranje, stolarija, zidanje, iskopi, klesarstvo, prijevoz i sl.

Pored obrta i kućne radinosti ima i drugih oblika organiziranja bavljenja poduzetništva, kao što je pčelarstvo, uzgoj stoke, proizvodnja masla, sira za mij i u obliku sirca, te belave i slično.

Infrastruktura

Nekada su trgovački putovi išli preko Crnča, a glavno prijevozno sredstvo bili su konji i ljudi.

Cestovni putovi počeli su se graditi nakon drugog svjetskog rata, odnosno 1951. godine. Godine 1952. napravljen je put do Zbornjače, a kasnije i do Gvozda. Godine 1969. godine odlučeno je da se cesta Široki Brijeg-Donji Crnač-Gornji Crnač svrsta u cestu IV. reda, koja je asfaltirana 1973. godine (do trafo stanice u Donjem Crnču), a prilazne ceste asfaltirane su u razdoblju od 1983. do 1988. godine, kada su mještani uveli samodoprinos.

Struja uvedena 1965. godine, telefoni godine 1988. godine, a 1998. godine započeta je gradnja vodovoda iskopom vodocrpilišnog bunara u Dobrnju, koji je završen 2010. godine. 

Inače, uz vatru na ognjištu koja se potpaljivala s lučom i kresivom, za rasvjetu noću služila je lampa tzv. garbitnjača (karbitnjača) iz razloga, što je puno mještana radilo u rudnicima, a korištena je i lampa na petrolej (petrolejka ili fenjer). Nekada se voda za piće i kuhanje iznosila u burilima i mijima s vrela iz Borka, Dobrnja, Kapela, Žabljaka i drugih vrela koja po ljetu nisu prisušivala. Za stoku su se gradile lokve (rupe iskopane u zemlji), kamenice (rupe izdubljene u kamenu), čatrnje, bunari, a u Gvozdu se zimi u vrtačama skupljao snijeg i pokrivao lišćem bukve (snižnice), koji se ljeti odgrtao, a snijeg se rezao i topio. Priča se da je snižnicu izumila Iva Zeljko rođena Karačić tzv. Žilava. Tu su i vladine (državne) čatrnje i bunari. Kasnije je svaka obitelj ima vlastite čatrnje, ili bunare, a po potrebi se u cisternama dovozi voda s vodovoda iz Širokog Brijega. Danas one služe kao rezerva, ako nestane vode u vodovodnim cijevima.

Obrazovanje

Prije nego je u Crnču utemeljena osnovna škola, crnčani su išli u Prvu Narodnu školu na Širokom Brijegu, koja je utemeljena 1867. godine. Fra Didak Buntić je od 1911. godine počeo s utemeljenjem analfabetskih tečajeva tzv. "seljačkih škola" u kojim se opismenjavalo nepismeno stanovništvo. Godine 1921. u Bosni i Hercegovini je bilo približno 87,84 posto nepismena stanovništva.

Osnovna škola u Donjem Crnču je utemeljena školske godine 1949/1950., a u Gornjem Crnču je obnovljena1954/1955. (izgrađena 1942. godine, ali je u ratu podosta uništena).

Otvaranjem osnovne škole U Crnču prestala je potreba da učenici iz sela Gornji Crnač, Izbično, Donja i Gornja Britvica idu na Široki Brijeg, jer im je Donji Crnač bliži, a to je razlog više upisanih učenika u prvoj godini početka rada osnovnih škola (godine 1949. u Donjem Crnču je upisano 134 učenika, a 1950. u Gornjem Crnču 49 učenika).

Godine 1965. uvedena je šestorazredna osnovna škola pod nazivom Osnovna škola "Vladimir Nazor" Brda bez sjedišta (Donji i Gornji Crnač, Izbično, Donja i Gornja Britvica-brdovita sela, pa otud i naziv Brda), koja se 1972. godine spojila s Osnovnom školom "Ivo Lola Ribar" Široki Brijeg. Te godine u Donjem Crnču je otvoreno područno odjeljenje i sedmi razred, a 1973. i osmi, kada je bilo ukupno 210 učenika. Godine 1991. osnovna škola "Ivo Lola Ribar" preimenuje se u Osnovnu školu "August Šenoa" Široki Brijeg.

Arhiktektura i graditeljstvo

Zavisno od rodova stvarani su zaselci, koja su dobila imena prema topografskom obilježju, a rijetko prema rodu.

Objekti (kuće, pojate s torom ili ne i sl.) su uglavnom bili ukopani u zemlju najviše s tri strane i uokolo je bila sopa, ili nanešena zemlja, a bili su pokriveni s krovom od zimice, ili raži (tzv. krovnjače), a na sebi su imali ulazna vrata i pendžere (prozorčići), kojih je bilo i unutra za držanje raznih stvari.

U sidetijim kućama iznad ognjišta bila je lisa pletena od pruća s koje su visile komaštre nad ognjištom, a na lisi ispod krova sušilo se meso, a na samoj lisi držao se ambar (sanduk) za žito, suho meso i sl. Tu su nezaobilazni predmeti: sač, ožeg, maše, brozvik, lonac, kotlača, kotao, tava, sadžak, tepsija, lopar, sinija, tronožac, ćemlija, dolap, naćve, čanjak, čanja, kašika, burilo, bucet, bukara, škip, stap, mećaja, stupica, varićak, kaca, kablić, čakija, kantar, šema, rešeto, sito, šilo i sl.

Na mjestima, gdje su bila matična domaćinstva, kuće su bile kvalitetnije građene (zidane su od kamena i škarpe, koji se spajao s malterom od kopane i izvađene pržine i klaka dobivenog vlastitom pripremom, ili cementa). Da bi se dobio klak bilo je potrebno

• iskopati rupu za klačinu pravilnog kružnog oblika dubine jedan metar, a promjera od 3 do 5 aršina (jedan aršin=75 cm);
• s ćemeriti klačinu, odnosno obzidati prvi red kamenjem (prvi ćemer) duguljasta oblika a na vrh bi se stavljao tzv. klin od kamena za učvršćivanje prvog ćemera na koji se radio drugi ćemer s grotenjem košuljice od manjeg kamena, a na vrhu bi stavljao oštar kamen tzv. pivac;
• istovremenom s ćemerenjem izvodila bi se izolacija na način da su se uokolo pobili koci u zemlju za izradu pletera od mladih jasenovih i grabovih grana, a između pletera i ćemera stavljala se zemlja uglavnom crvenica, koja se gazajući nabijala;
• po završetku ćemerenja i donesene šume, otpočelo je danonoćno loženje kroz vrata u razini zemlje od strane ložača koji je stajao u iskopanoj rupi i priručnim drvenim vilama (raljama) kroz vrata gurao granje u klačinu, a trajanje loženja zavisilo je od veličine klačine, odnosno od toga koliko je klačina imala čela (jedno čelo imalo je dva aršina promjera rupe) i za jedno čelo trebalo je ložiti 12 sati;
• nakon završetka loženja vrata na klačinu su se zatvorila i klačina se ostavila da se ohladi;
• nakon toga pristupilo se razvršavanju klačine odozgo prema dolje, te bi se izgorjeli kamen odlagao u posebne rupe u kojim se kamen u dodiru s vodom pretvarao u klak (vapno), a neizgoreni kamen (mućak) se odbacivao.

Kuće su bile vijek odvojene od prostora za stoku i drugih gospodarskih objekata. Većina građevina bila je s dvije prostorije (jedna za sjedenje, a druga za spavanje), a ispod prostorije za spavanje većinom je bila izba. Kuće su pokrivane s crijepom (ciglom), pa su nazivane ciglače, za razliku od onih koje su pokrivane s krovom (krovnjače).

Svaka prostorija, uglavnom, imala je ulaz s vanjske strane. Danas se kuće grade na način, kao i u gradovima sa sanitarnim čvorom, a ispred kuća više nema konja, već su tu automobili, kamioni i druga prijevozna sredstva. Crnčani sve više poprimaju gradski način života. Za gradnju objekata u Crnču nije nedostojalo samoukih zidara i tesara, kojima je znanje poslužilo, da zaradu za život ostvare u Crnču i van njega u domovini i inozemstvu. Pribor kojim su se oni služili bila je: mistrija, oblo, visak, malj (tokmak), macola (manji od malja), odlito, klin, pobijač, vinklo, liver, civare, merdovine (ljestve) i sl.

Tradicijska jela i pića

Crnču, kao i u ostalim mjestima kamenite Hercegovine ishrana je bila jednolična, što danas nije slučaj. Ovdje će biti riječi o jelima iz prošlosti, a danas su postali tradicija, a učini se velika čast kada netko spremi poneko od takvih jela. Kultura takve ishrane može se tražiti u brojnosti obitelji, neimaštini i načinu života vezanog za stoku. Čorba je bila skoro svakodnevno jelo, radi toga što se lako pripremala, a uz njeno kuhanje moglo se puno drugih poslova obaviti. Za čorbu se može reći da je to gušće varivo bogato raznim sastojcima (krumpir, raštika, kupus, mahune, grah, paštra ...) s mesom ili bez mesa. Bila je uzrečica, nema jela bez jela s kašikom. Uz čorbu, treba spomenuti i slijedeća jela: pura s lučnicom ili s kiselinom, jela od krumpira spremljena na razne načine (najbolji je bio ispečen s mesom ispod sača na ognjištu, a najpraktičniji je bio zaprećan na ognjištu ili u pećnici šporeta u oguljini), uštipci, privrta, pita krumpiruša, jela na lešo od divljeg zelja, kiseli kupus sa suhim mesom, divenice, sir iz mija, belava ( ostatak provarenog mlijeka), cicvara itd. 

Za piće uz vodu kišnicu, najbolje za ugasiti žeđ bilo je popiti mlaćanicu (ostatak kiselog mlijeka kada se ono mete u stapu radi dobivanja masla), razbiljeno kiselo mlijeko, a i surutku(ostatak tekućine kod pravljenja sira). Pila se i ohlađena varenika (kuhano mlijeko).

Kod raznih svečanosti i blagdana hrana je bila bogatija, kada se i više omrsilo, a i popilo. 

Evo nekoliko recepata:

Čorba

Čorba je vrsta variva s raznim sastojcima, a u većini slučajeva bila je bez mesa. Ako je čorba bez mesa u nju se pri kraju obvezno stavljala zaprška od brašna koje se lagano upržilo na ulju. Kako je u Crnču dobro uspijevao krumpir, bilo je nezamislivo svariti čorbu bez krumpira.  Uz krumpir u čorbi je bilo i drugih dodataka što je zavisilo od spretnosti domaćice i godišnjeg doba i vremena dozrelosti pojedinog povrća (mahune, kupus, raštika, mrkva ...). U čorbu je uglavnom stavljana i paštra (rezanci).

Čorba se pripremala na način da se u lonac ulila hladna voda, zatim se u nju stavljalo meso (bilo svježe ili suho) kako bi varenjem čorba poprimila okus mesa. Nakon određenog vremena vrenja, kad se ocijenilo da je meso skoro gotovo, u čorbu se dodavali razni dodaciU pravilu u prošlosti najpraktičnije i najomiljenije jelo crnčana bila je čorba. 

Dodaci su se dodavali na vremenske razmake, što je zavisilo od vremena potrebitosti vrenja do gotovosti dodatka, a da se dodatak ne raspadne. Pri samom kraju u čorbu se dodavala zaprška radi povezivanja. Čorba je bila vrlo praktično jelo jer se uz njenu pripremu, moglo raditi puno drugih poslova po kući i uz kuću. 

Pura i lučnica

Sastojci su kukuruzno brašno, voda i sol. U osoljenu i uzavrelu vodu sipa se kukuruzno brašno i probada puračem i ostavlja jedno vrijeme da se kuha. Nakon tog se pristupi mješanju do sjedinjenja i po mirisu se ustanovi gotovost pure. Pura je vrstan prilog raznim preljevima, a u Crnču je bila omiljena lučnica. Lučnica se spravljala tako što se u ucvrljano maslo dodavao isjeckani i usoljeni saransak i nakon sjedinjenja s maslom dodavlo se kiselo mlijeko ili jogurt, a u Crnču čuvena mlaćanica.

Jaja na maslo s belavom

U tavu se stavi maslo, koje se na laganoj vatri cvrlja (topi). Nakon što se iscvrlja do umirenja, a da ne prigori stave se ranije pripremljena jaja (razbijena i bez ljuske). To se promiješa i skida s vatre, a u takvu smjesu dodaje se po potrebi belava, te promiješa. Po završetku se odmah konzumira.  Vrhunskog je okusa, a uz njega je dobro za salatu narezati kavode (rajčice).

Uštipci

Za uštipke je potrebno: bolje brašno, voda, sol i malo rakije, ako je ima. Svi ti sastojci stave se u posudu i miješaju se sve dok tijesto ne počne otpadati od kašike (žlice).

Prethodno se u tavu ulije masnoća, a u većini slučajeva to je ulje, koje se mora zagrijati do uzavrelosti. U takvu zagrijanu masnoću kašikom se po dužini u tavu izlivaju uštipci i peku na visokoj temperaturi. Pošto porumene, oni se vade u posebnu posudu na hlađenje.  Ostatak tijesta se izlije po tavi i tako ispečeno naziva se privrta.

Uštipci se poslužuju ohlađeni uz sir iz mija (crnačku prpu), pršut i osušenu slaninu, kao meza uz koju se pije vino.

U prošlim vremenima uštipci su se nosili u brzdarima (škaniclima od janjeće kože).

Izlivača

Izlivača se može uspoređivati s pizzama, a rado su je svi jeli, a i danas uživaju oni koji ju pripreme ili je naruče. 

Sastojci za izlivaču su: voda, brašno, krumpir i sol.

Ona se priprema na slijedeći način: u drvenu posudu ulije se voda u koju se doda brašno po potrebi, a tako i soli, pa se to dobro izmiješa do ujedinjenja. Treba paziti da smjesa nije gusta. U takvu smjesu doda se očišćeni i isjeckani na manje kockice krumpir ili sir, pa se nastavi miješati, također do ujedinjenja. Takva smjesa se razlije na podmazanu tepsiju i stavlja se peći na ognjište pod sačom ili u dobro zagrijanu pećnicu. Vrijeme pečenja nije ograničeno, već se peče onoliko koliko je potrebno za ispeći pogaču ili kruh. Poslužuje se topla, kao samostalno jelo, a može se poslužiti kao izvrstan prilog drugim jelima. 

Cicvara

Sastojci za cicvaru su: sviži sir 1 kg kojeg triba zdrobiti i staviti u mlaku vodu (1 čaša) na šporet (pećnicu), a zatim mišati dok se sve lagano zagrijava. Pri tom postupku sir će se rastapati, kojeg triba stalno mišati, da se odstrani voda iz sira. Kada se procini da nema više vode (prethodno stvorena voda se izbacuje kontinuirao), onda triba dodati jednu žlicu svižeg domaćeg masla i nastaviti mišati, jer maslo i sir ne smi pregoriti, već se na blagoj vatri sidiniju. Nakon toga , a kada se vidi da da je tako učinjeno, nadodati do desetak dkg biloga brašna i mišati. Kada se to sve lipo sidini u jednu cilinu, triba žurno nositi na stol i razviti. Razvučeno tisto je cicvara, a može se različito oblikovati: rezanjem na komade ili saviti kao pitu i rezati na željene komade. Poslužuje se toplo i hladno. Uz cicvaru prija dobro vino.

Japrak

Sastojci za japrak su: listovi raštike, mljeveno meso (najbolje od telećeg buta), luk, riža, sol, vegeta, papar i ulje, a sada i vrhnje.Japrak se priprema na slijedeći način: listove raštike treba očistiti i potopiti u vrelu posoljenu vodu, zatim ih izvaditi i staviti u hladnu vodu, pa ocijediti i staviti na stranu. Nakon toga na drugoj strani u posudu staviti mljeveno meso, kojem treba dodati rižu, sitno narezan luk, sol, vegetu, papar i ulje, pa to sve zajedno dobro izmiješajti. Nakon što se dobro smjesa izmiješa, treba smjesu stavljati u listove raštike i raditi od njih sarmice, koje se slažu u posudu, zatim se to podlije i zalije vodom i stavi kuhati na laganoj vatri oko sat vremena. Za vrijeme kuhanja posudu treba povremeno protresti i po potrebi dodati vode. Pri samom kraju kuhanja japraku se dodaje vrhnje (a može i bez vrhnja) i ostavi vrlo kratko kuhati radi sjedinjenja s tekućinom.

Japrak se poslužuje kao samostalno jelo ili uz razne priloge, a najbolji od priloga je kuhani krumpir.

Jela od divljeg zelja

U Crnču su se spremala jela i od divljeg zelja. Od divljeg zelja radila se čorba, a i na lešo. 

Crnčani su koristili slijedeće divlje zelje: kopriva, škripavac, volovsko uho, loboda, štavelj, štir, kuke i dr.

Ubrano divlje zelje bi se prvo očistilo i opralo, pa zatim se na sitno izrezalo i stavljalo u lonac s vodom na kuhanje.

Zelje se kuhalo s mesom, a u većini slučajeva bez mesa u koje se dodavao krumpir, a i ugruvani ječam, koji bi se prethodno potopio u vodi i stavljao da odleži dan vremena.

Kuke su se spremale tako da su se prvo skuhale u slanoj vodi, zatim ocijedile i začinile uljem i sirćetom (octom). U kukama je puno C vitamina i gorkastog okusa. 

Jela od divljeg zelja i danas su omiljena, a posebno jelo od kuka.

Folklorno-glazbeno bogastvo

Najomiljenije pjevanje bila je ganga (Npr.: Ja na silo, strašilo me srilo. Gospe moja, stra ti me je bilo!), a zatim pjevanje brojkavice, bećarca, rere i slično. Pjesme su bile svatovske, putničke, čobanske, šaljive, uspavanke i crkvene ("U sve vrime godišta" za Božić, zatim "Gospin plač" u korizmi, te za vrijeme mise "Zdravo tilo Isusovo").

Pjesme su se izvodile bez glazbenih instrumenata, osim pjesama pjevanih uz gusle.

Kola: "trusa", "dalmatinka" i sl. igrali su se uz zvuke usne harmonike, kao i uz sviralu (dvojnicu) i diple bez mija (ćurlikuša).

Navedeni način pjevanja i igranja kola sve više odumire i zamjenjuje se modernijim u duhu vremena, pa sve više nalaze mjesto u programima Hrvatskog kulturno umjetničkog društva crnač (HKUD Crnač), koje je osnovano 26. srpnja 2009. godine.

Običaji

Običaji, koji su skoro napušteni, su: ženidbeni običaji, običaji oko poroda, običaji prilikom smrti i sahrane, kao i običaji vezani za vjerske datume i sl.

Ženidbeni običaj

Djevojke i momci upoznavali su se najčešće čuvajući stoku ili kod crkve i po dernecima. Momak je dolazio po noći djevojci na sili ili ćosanje u pravilu utorkom, četvrtkom, subotom i nedjeljom. Ostali dani bili su za udovce. Nakon, što se odluče za brak, započinje uobičajeni način sklapanja braka prosidbom. U prošnju se išlo većinom subotom uvečer, kako bi vjerenici ujutro (nedjeljom) mogli ići u crkvu na prsten. Uglavnom su na prosidbu išli muškarci srodnici (mladoženjin otac, brat i stric ili neki drugi srodnik), koji su sa sobom nosili hranu i piće (pečenog brava, vina, rakije i sl.) i jabuku. Dolaskom djevojčinoj kući, naišli bi na zatvorena vrata i predstavljali se kao putnici koji traže konak (prenoćište). Nakon dužeg natezanja, pušteni u kuću, oni s domaćinom popričaju o svemu uz kavu i rakiju, te vođa prosaca se obrati domaćinu kuće riječima: "Domaćine, mi smo čuli da ti imaš djevojku na udaju. Ja imam momka na ženidbu, pa ako je curi draga volja, neka dođe i nek uzme jabuku". Tada domaćin kuće naređuje snahi da dovede curu, koja je izvodila njih više ali ne pravu. Tek što je dovela pravu, vođa prosaca stavlja jabuku s novcima na siniju ili stol govoreći: "Domaćine, ..., ja tražim tvoju ćer ... za moga sina ... i pitam u boga sriću i blagoslov, a u tebe ..., tvoju ćer ... za mog sina ... Ako je draga volja, neka cura uzme jabuku". Cura uzima jabuku i daje je ocu i majci i sjedne do vođe prosaca. Nakon toga nastaje veselje do ujutro i dogovore se o datumu svatova, ruhu i broju svatova. Na rastanku cura daruje prosce s terlucima i čarapama, te po njima pošalje darove ukućanima od prosaca, osim momku. Na prsten ujutro u crkvu dolazi cura s bratom, a momak s ocem. Nakon toga, započinje naviještanje ženidbe (tri nedjelje za redom, kako bi svi oni koji nešto znaju da se brak između njih ne može sklopiti, dojavi svećeniku u crkvu).

Poslije prosidbe momak nije dolazio do cure sve do svatova. Petnaest dana prije svatova mladoženja zove svatove, uglavnom muškarce dužnike. Sa svatovima ide i jedna žena tzv. jenga, uglavnom neudata sestra od mladoženja. Osobe koje su važne u svatovima su: kum, stari svat (starješina svatova), buljbaša (ide na čelu svatova i na kapi nosi pero od pivca), barjektar i čauš ili pušikobila koji ide na kraju svatovske povorke i časti pićem prolaznike.

Dan prije svatova mladoženjin otac s još nekim bi otišao i dopremio na konju ili više konja ruho od mlade. Konju bi se na čelo glave objesilo ogledalo. Sa sobom bi nosili pogaču, rakiju, novac za otkup ruha i ključeva od sanduka koje bi držala sestra od mlade.

Na sam dan svatova, nakon što se svatovi okupe, krenulo bi se po mladu, koju kum nakon puno natezanja i izvođenja lažnih mlada otkupi i nakon toga svatovi se uz naknadu kite (obilježavaju), te kratkog čašćenja krenuli bi u crkvu na vjenčanje. Poslije vjenčanja dolazilo bi se k mladoženjinoj kući, gdje su dočekivani sa svatovskim pjesmama i kolom, i nakon dužeg natezanja između domaćina kuće i starog svata otvaraju se vrata, a mlada bi prebacila jabuku s novcima i zajedno s kumom i djeverom ušla u kuću pozdravila svekrvu uz ognjište ili šporet gdje bi promiješala jelo u loncu, a zatim bi se uputila sjesti među svatove između kuma i djevera. U međuvremenu bi netko ukrao mladi cipelu, koju je kum morao otkupiti. Mlada sjedi između kuma i djevera. Mladoženja nije sjedio već je posluživao svatove. Pratioci mlade, koji su bili na svatovskoj večeri, zvali su se pođani. Negdje oko ponoći kupila bi se jabuka (darivanje). Nakon toga stari svat naredio bi kumu i djeveru da otprate mladence na spavanje i da poškrope prostoriju za spavanje i mladence.

Običaji oko poroda

Mlada kad osjeti obavještava svekrvu da je trudna (noseća ili zbabna), ne mijenjajući način života, odnosno cijelo vrijeme trudnoće normalno radi do samog poroda. Prije poroda pripremi sve što je potrebno djetetu: povoje, pelene, bešiku (kolijevku) i gunjić (pokrivač).

Žena bi se sama porađala (obabila) uz pomoć starije žene iz kuće ili susjedstva, a za to vrijeme bi uz sebe držala moći. Novorođenče zadoji neka druga žena, a ako takvih nema dijete se zalije zašećerenom vodom.

Porodija je trebala ležati 40 dana poslije poroda, ali se to nije ostvarivalo što je zavisilo od uvjeta u kući. Po porodu rodilji su žene donosile babine u hrani i piću, prvo prve srodnice, a kasnije i ostale. Babinama su se najviše veselila djeca, a posebno su obožavali milibrod (slatki kruh). Novorođenče se krštavalo sutradan. Djeci su se uglavnom davala imena od umrlih predaka.

Običaji prilikom smrti i sahrane

Kao predznake smrti smatrani su neki snovi, neuobičajeno reagiranje ptica i životinja, način dogorijevanja božićne svijeće i izgled lopatice božićne pečenice i sl.

Umirućeg se ne bi nikada ostavljalo samoga i ne bi se gasilo svjetlo u prostoriji u kojoj je boravio umirući. Rodbina i prijatelji dolazili bi da se alale (oproste s njim), a svijeća bi se palila prije same smrti i molilo bi se. Mrtvaca se nije kupalo, već je se obrisalo lice i ruke, a zatim ga se oblačilo. Posteljina i odjeća umrlog se spaljivala. Uz mrtvaca se sjedilo i molilo, te čuvalo da u prostoriju ne uđe nikakva životinja. Danas se običaj promijenio, od kada su izgrađene mrtvačnice u Vuletića groblju i na Vardi, gdje se mrtvaca odvozi. Na mrtvačnicama su montirana zvona , koja su elektrificirana. Poslije sahrane ispija se rakija za pokoj duše, daju se novci u visini otprilike jedne mise i razilazi se kućama, a rodbina ide u kuću pokojnika na jelo i piće. nakon toga sutra ujutro služi se misa zadužnica, a grob se posjećuje navraćanjem u groblje i za vrijeme mise u groblju.

Običaji vezani za vjerske datume

Običaji vezani za vjerske datume su uz blagoslov groblja (Vuletića groblje, groblje na Cerovim Docima, Groblje u Grnjem Dabilu, groblje na Vardi, Karačića groblje, Razboje i Voštica) i polja u proljeće, kada se nakon mise održava dernek i odlazi se po kućama na zajedničko slavlje uz jelo i piće.

Tu je misište u Misiradi i na Bandurici, na kojoj je godine 2000. obnovljeno zapušteno misište Bandurica i posvećeno sv. Anti Padovanskom i postavljen zavjetni kip. Od tada se  na svetkovinu sv. Ante ili prve nedjelje poslije svekovine uz svetu misu obavi okupljanje uz zajednički objed.

Na Razboju se uz blagoslov groblja i polja još slave sv. mise, a posebno se slavi u nedjelju po Ilindanu u čast Blažene Djevice Marije. U tom groblju je godine 2007. napravljena crkva Kraljice Hrvata i nabavljen kip. 

Tu treba još spomenuti paljenje svitnjaka (lomača) za Ivandan i Ilindan, oko koji su se okupljali i pričali, a pepelu su pridavana ljekovita svojstva pa bi ujutro po njemu bosi gazili s uvjerenjem da narednu godinu neće dobiti naboje i bradavice. Odlazak u ponoć uoči Ivandanja u Dobrnju na Ivan vrelo po vodu bio je poseban događaj, a od 1994. godine uvedena je sv. misa uočnica na vrelu, te je godine 2002. napravljena crkvica u čast sv. Ivana Krstitelja pored vrila sv. Ivana. U nedjelju po Velikoj Gospi uvedena je misa pred crkvicom s ciljem zajedničkog okupljanja i susreta svih Crnčana, ma gdje oni bili i njihovih prijatelja. Poslije mise je zajednički objed i veselje do noći.

U vrijeme Došašća od događanja bitno je navesti sijanje pšenice i cinu.

Na sv. Luciju sijala se božićna pšenica, što je bio simbol plodnosti, novog života i njegove obnove. Svojim osebujnim zelenim izgledom davala je nadu usred zime, a služila je kao blagoslov ljetine i istovremeno je ukrašavala domove. U odabranu posudu na dno se stavi deblji sloj namočene vate ili zemlje i na to se po cijeloj površini rasporede sjemenke pšenice, prethodno namočenu u vodi bar jedan dan. U sredini posude se ostavi mjesto za svijeću. 

Posudu držati na na toplom mjestu s puno svjetlosti. Pšenicu treba povremeno poprskati. Na badnjak pšenicu treba skratiti, u sredini staviti svijeću i po želji povezati ukrasnom vrpcom ili trobojnicom. Nakon božićnih blagdana pšenica se davala pticama da se sveti dio Božića ne bi uništio. 

Cina ili otkup u Crnču započinjala je u drugu nedjelju Došašća, kada su djeca s prikupljenim prilogom darivali roditelje. Za podsjetiti, danas je druga nedjelja Došašća. Ako djeca nisu darivali roditelje, tada je slijedila odgovarajuća kazna. Taj dan imao je i naziv „ditinjci“. Započinjanje cine s djecom ima simbolike u poštivanju hijerarhije, jer slijedeće nedjelje su „materice“ darivanje majki“, pa u zadnju četvrtu nedjelju Došašća su „očići“ darivanje očeva. O „matricama“ i „očićima“ bit će još riječi. Nažalost, danas se ti običaji ne prakticiraju, pa nije čudo da se gubi i sama hijerarhija u obitelji. 

Materice su najsvečaniji i najradosniji dan prije Božića, koji se slavi na treću nedjelju Došašća. Ovaj narodni i crkveni običaj, osim u mom Crnču, poznat je i među Hrvatima gotovo cijele BiH, Dalmatinske Zagore, Sinjske Krajine, te među Hrvatima Bunjevcima u Bačkoj, koji su ga po svoj prilici ponijeli iz svoje stare postojbine. Običaj je bio, da muškarci čestitaju blagdan Materica ženama, djeca majkama, bakama, tetkama, i ostalim rođakinjama, pa i susjedama. Nakon čestitanja dobivali bi darove, kao što su: orasi, lišnjaci, jabuke, smokve, rakija, vunene čarape, terluke i dr., a danas i slatkiši. Kao čestitka bila je pjesma: Dobro jutro gazdarice, došle su vam Materice, mi smo došli znaš, da nam nešto daš. Sjećam se momaka, koji su na sami dan  Materica javno pokazivali darove što su noć uoči Materica dobili, kao čestitari kod djevojaka, dajući do znanja da imaju djevojku. Na Materice u obitelji su se uz svečani ručak na druženju našla sva djeca, kao i unučad i praunučad. S modernizacijom života i ovaj običaj izumire.

Očići su dan posvećen očevima i slavi se  četvrtu nedjelju Došašća odnosno nedjelju pred Božić. Po tradiciji muškarcima u obitelji i bližim svojim čestitali su djeca i ženske osobe, nakon čega su ih muškarci darivali odnosno čestitke otkupljivali s darovima, već pripremljenim, kao što su majke to radile nedjelju prije s orasima, lišnjacima, smokvama, jabukama, šećerom u kocki i sl. U novije vrijeme, očevi čestitare, ali u užoj obitelji darivaju s novcem.S današnjim danom završava ciklus cine, koji je počeo s djecom, pa preko majka do očeva, čime se jasno oslikava bit obitelji i važnost pojedine osobe u obitelji.U današnje moderno i ubrzano vrijeme i ovaj običaj se ne obilježava, osim kod pojedinih obitelji za očuvanje tradicije. Sve što je dobro i poučno ne treba pomesti  kao lug u kut, već nastojati očuvati tu vrednotu.

Ovdje treba spomenuti i običaje u vrijeme Božića i nakon Božića, kao i za vrijeme Uskrsa.

Tjedan dana pred sam Božić obavljene su sve pripreme, kako bi se u božićno vrijeme ne bi radili težački poslovi. meso bi bilo osušeno, vino i rakija pripremljeni, kupus ukiseljen, kolači napravljeni. Božićni kruh bio je posebno ukrašen. Na Badnji dan uvečer muškarci bi unosili badnjake u kuću uz pozdrav: "Dobro Vam došla Badnja večer i sutra sveto porođenje Isusovo", stavljali badnjake u vatru, nakon čega se pjevala pjesma "U sve vrime Godišta". Na šporetu bi vrio kupus sa suhim mesom, koji se nastavio kuhati na sami Božić. Ujutro bi se rano ustajalo i susjedima čestitao Božić riječima: " Dobro Vam došao Božić sveto porođenje Isusovo", koji bi odgovarali: "I s tobom Bogdan zajedno". Nakon toga bi se išlo u crkvu, sa sobom ponijela rakija i meza (kolači, smokve, orasi, lješnjaci i jabuke). Misa je počela u 8 sati i trajala je do 11 sati, nakon čega uz rakiju i mezu se nastavilo s čestitanjem i vraćalo se kući na ručak u okviru obitelji. Taj dan se nije išlo po kućama, osim mladih koji su izlazili na uzravnine na druženje.

Na Stipandan i Ivandan nakon mise, također se družilo uz rakiju i mezu, ali su bacane i jabuke voljenim osobama. Od tih dana počelo je druženje po kućama po skupinama (bilo svojbinski, kumski, prijateljski i sl.), kada se kod svakoga naizmjenično u toj skupini uz obilje ića i pića pričalo, pjevalo i igralo. Ta trajalu su negdje do kalandore. 

Po Božiću, spomen na Nevinu dječicu je blagdan koji obnavlja sjećanje na djecu, koja su stradala u početku života Isusa od strane vlastodršca Heroda po cijenu zadržavanja vlasti i prijestolja. Radi svojih sebičnih interesa okrutno je pogazio pravo na život malene dječice. Nažalost, i danas se ta krv prolijeva kada se vrše pobačaji začete a još nerođene djece. Ljudski je život svetinja. Bračni parovi koji ubijaju svoje dijete su grobari svoje obitelji i svoga naroda. Obilježavanjem uspomene na Nevinu dječicu, mora biti poziv svim obiteljima na odgovornost pred svojim narodom, pred poviješću, pred budućnošću, pred savješću, i što je najvažnije pred samim Bogom. Obitelji moraju svoje postupke uskladiti sa stvaralačkom Božjom namjerom izraženom u samoj naravi braka i njegovih čina.Za taj dan u Crnču je običaj da majke u jutro išibaju djecu i nakon toga ih daruju sa slatkišima.

Pred Uskrs u veliko tjednu sijao se rasod (sjeme) za kupus, a na Veliki petak pilo se crno vino. Na Veliku subotu skuhala su se jaja u ljusci luka i nisu se šarala i pripremilo se obilje hrane, a za obući na Uskrs bilo je sve novo. Na sam Uskrs išlo se u crkvu na misu, a nakon mise nastavljeno je druženja uz isprobavanje čije je jaje čvršće tzv. tucanje, igralo se kolo i pjevalo.

Tijeko cijele godine crnčani su se navečer okupljala na sijelu, koja su bila tijekom godine pri čemu se vodilo računa o Korizmenom vremenu kada nije bilo ganganja, bećarca i druge zabave već se pjevao Gospin plač. 

Ovakav način okupljanja bila je tradicja,   koju polako istiskuje ubrzani način života, trošenja sve više vremena gledajući TV, surfanja po internetu i sl. 

Sve to polako dovodi do otuđenja jednog od drugog. Trebalo bi pronaći načina pa te običaje, makar i u drugačijem obliku oživjeti.

Radi prisjećanja ukatko će biti riječi kako je to nekada bilo:

Kod sijela je bio običaj po završetku dana, večernje molitve i večere, po dogovoru se okupiti u određenoj kući, gdje su se pričale razne priče, šale pošalice, ... a uz priču se pilo vino ili rakija za rasploženje, pa je se i zapjevalo. Za vrijeme sijela obavljali su se razni poslovi: češljanje vune, predenje, pletenje, krunjenje kukuruza ili nešto drugo.

Uz zvuke gusala slušale su se pjesme o junacima, legendama, vilama, osobama i događajima iz života mjesta, ...., a što je u pričama vješto potvrđivano, tako da su djeca uživljeno slušala i to sve doživljavala kao stvarnost.

Tijeko sijela bilo je raznih doskočica, šala, te raznih igara, kao što su: miškanje, potezanje klipa, kuke i sl., kao i igranja mice, domina, sedmice i žandara.

Djeci se dizala kosa na glavi, osobito kada su slušali priče o vilama, vješticama, vukodlacima, strašilima, kučibabama i sl.

Vile su po noći pjevale i igrale kola, određena mjesta se i nazivaju po njima. One su bile dobrohotne s jednom magarećom ili kozjom nogom i zavodile su mladiće na noćnu ljubav. One bi na konjima noću jahale i grivu im pleli i zamrsiti, pa ju je bilo vrlo teško rasplesti ili razmrsiti. Vile su dobroćudna bića koja dobrotom na dobrotu odgovaraju, a zle ljude nemilosrdno kažnjavaju.

Za razliku od njih vještice su bile zle, u koje bi se pretvarale žene opsjednute zlom i na meti su im bile osobe koje su im se zamjerile. I danas ima takvih priča, kako su noć proveli tako kao da ih je netko do iznemoglosti trao. One su često optuživane za nedaće s kojima su se neki mještani našli.

Priča o vukodlaku je povezana s mrtvacem čiji je mrtvo tijelo bilo izloženo u prostoriji i čuvalo kako u tu prostoriju ne bi ušla mačka,  prešla preko mrtvaca i tim činom bi se mrtvac pretvarao u vukodlaka. Jedino sredstvo u borbi protiv vukodlaka bio je glogovim trnom ili kolcem probosti njegov trbuh, koji bi se ispuhao.

Strašila su se pojavljivala na određenim mjestima, a groblja su bila jedna od njih. Izgledali su poput uplakanog vanbračnog djeteta, rogatog jarca ili čovjekolike spobode u bijelom. Pored tih mjesta nije bilo noću ugodno proći i svatko je bio sretan ako baš on ili ona nije srela plašilo.

Kučibaba je nevidljiva i živi u vodi bunara ili čatrnje, koja vreba na djecu koja se nagnu ili nadnesu nad vodu, te ih ona kukom povuče u vodu iz koje više ne mogu izaći. Na taj način su djeca čuvana da se ne približavaju bunaru ili čatrnji, koje nisu bile zaštićene.

Sve ove priče kod djece i mlađi su pobuđivali pažnju i oni su u jednom strahu išli na spavanje i često o tome sanjali i pretvarala u noćnu moru, te teško dolazili do ponovnog sna. Najsretniji bi bili u jutro, kada se probude i od toga ništa ne vide.

Priča sa sijela  se i danas prepričavaju, a mnoge su već isčezle. Ovdje je opisano njih nekoliko: 

Izvratiti tikvu naopako 

Događaj s izvraćanjem tikve naopako veže se uz Mucu. To je bio čovjek s govornom manom. Bio je neženja, a u životu je prošao mnoga zanimanja od pomoći u crkvi, prikupljanja donacija za gradnju širokobriješke bazilike do držanja krčme.U vrijeme rada u crkvi, jedno jutro poigrao se svećenika iz razloga da napakosti jednoj baki, koja je svako jutro dolazila na Svetu misu. Ponudio joj ispovijed, zatim joj za pokoru grijeha dao da izvrati tikvu naopako, a prije mise i pričestio s izbrušenom kožom oblika i izgleda hostije. Kada se misa završila, baka se požalila svećeniku, da se ispovjedila, da za pokoru mora izvratiti tikvu naopako uz komentar da ni sama nezna kako će to izvršiti, te dodala da je dobila hostiju koju je nemoguće rastopiti i progutati.

Nakon toga svećenik je pozvao Mucu, ovaj mu to sve priznao i od tada svećenik je Muci zabranio rad u crkvi.

Navisi puru

U Crnču živio čovjek, ime mu bi Jozo, a bio je veoma brz u obavljanju poslova. Tako jedno jutro, osedla konja, natovari ga i pri polasku reče ženi: navisi puru, dok ja skoknem u čaršiju (Široki-nešto više od 5 km), pa kad se vratim doručkovat ćemo.

Za zidom

Po Markovu u nedjelju krajem travnja ili početkom svibnja počinjao je blagoslov polja s misama u grobljima. Uz groblja su dolazili mjesni birtijaši i prodavali piće za okrjepu prije i poslije mise do odlaska kod domaćina na objed. Na mise su dolazili i prijatelji iz drugih župa. Tako došao čova iz Britvice na misu u Vuletića groblje. Prije mise pozdravio je kuma Juru, koji je tada držao birtiju i uz groblje prodavao pića. Nakon pozdrava Jure ponudi kuma da na njegov račun popije pivo. Kum se zahvali uz riječi da je jutros jeo puru, pa nema za čim piti. Na tom mu Jure reče, kako nemaš, evo za zidom.

Bože, sada ili nikada, pomozi

Kod kopanja čatrnje (bunara) trebalo je kamen lagumati (minirat) kako bi se moglo iskopati jama po pravoj mjeri. Pri samom kraju, kopači većinom mlađi se dogovore izvesti neslanu šalu. Tako su postavili mine sa štapinima bez kapsule i pozvali Iliju, kao najstarijeg da uđe unutra i pripali štapine. Kad je Ilija sišao i zapalio štapine (kordu) oni su izvadili merdovine (ljestve) i ostavili ga unutra. Kad je on vidio gdje je, počeo je skakati uz uzvike: Bože, sada ili nikada pomozi. I nakon određenog vremene, štapini su izgorili, nije bilo ekspolozije i u tom momentu Ilija shvati da su ga balavci nadmudrili za sve njegove ranije mudrolije, a bilo ih je.

Liječenje

Pomoć u slučaju bolesti tražena je od fratara i od narodnih liječnika uglavnom travara. Način liječenja prenosio se s koljena na koljeno. Liječenje se provodilo po određenim recepturama, koje su zavisile od vrste bolesti. Sredstva upotrebljavana u liječenju bila su biljnog i životinjskog podrijetla, te ostala sredstva, ako što su: barut, crijep, klak, modri kamen, sapun i sol.

Sredstva biljnog podrijetla su: avtovina, saransak (bijeli luk), cerova kora, duhan, gospina trava, koprva, kuna trava, krumpir, lipa, metvica, iva trava i sl.

Sredstva životinjskog podrijetla su: maslo neslano, med, mladi sir, vuna i sl. U današnje vrijeme sve se manje koristi narodni način liječenja i za sve se uglavnom ide liječniku.

Nošnja

Nošnja je bila uglavnom belevarska, a zvali su je i "široka nošnja". Tu su: džoka (vrsta kratkog ukrašenog prsluka od sukna mrko obojenog), koparan (duži oblik džoke s dugim rukavima), ćulaj (kapa), fes ili vez od crvene čohe s dugom kićankom, krmez (šal crvene boje za obmatanje ćulaja i fesa), šubara od kupovnog crnog pliša, kanica, klašnjave šarvale (hlače), pojas ili pas, bensilah od kože s pregradama za kubure, svirala i sl., košulja od botane-grubog pamučnog platna, guća ili vesta (džemper) pletena od vune, borculet ili rudenjak (marama za glavu), kotula, pregača. ječerma od sukna mrko obojenog bez rukava različitih duljina, vunene čarape, napršnjaci (oblačeni preko čarapa), tozluci (čarape od koljena do članaka), bozavci od kostreti za vrijeme kišnih dana, opanci oputari s kljunom i sl.). Osim, te nošnje dopirala je i nošnja iz Dalmacije: muške široke hlače "modrine", terluci (priglavci) pleteni od crne i bijele vune s ukrasima od raznobojnog svilenog konca i bičve (čarape).

Kad je riječ o nošnji ne može se nespomenuti i torbe, koje su nosili muški i ženske, a služile su za nošenje lakših predmeta i hrane.

Tu je i "kabanica", koja se često upotrebljavala i bila je vrlo praktična u primjeni po bilo kakvom vremenu, izrađivana je od bijele klašnje u kojoj je prevladavalo vlakno od kostreti.

Sastojala se od kapuljače i ogrtača koji pokriva gornji dio tijela, a rubovi su bili ukrašeni s dugim resama.

Većina navedenih predmeta za nošnju se tkala na posebnoj napravi "stanu", a manji dio se ručno pleo od prediva dobivenog od vune, ili krojio i šivao od kupljenih platna.

Vuna od ovaca se nakon šišanja prala, sušila, isčešljavala "grebenima", ili "gargašama", a potom se stavljala na "kudelju" i s "vrtenom" izvlačila i pretvarala u pređu, odnosno konac.

Odjevni predmeti čuvani su u sanducima (škrinjama) posebno rezbarenim motivima. Takva nošnja i način odijevanja više ne postoji. Danas je to modrena nošnja svjetskog stila.

Igre nadmetanja i šport

Crnčani su volili nadmetanja kroz igre i zabavu. Pored bacanje kamena s ramena napose po dernecima uz crkvu ili pored groblja kada je bio blagoslov polja, tu su: potezanje klipa, skok s mista u dalj, klisanje, loptanje, igra ćuraka, škole, mice, dugmeta, piljka, ćore bake i bake kao i drugi način zabavljanje, kako što su sijela uz priču, pjesmu i rad. I danas, ali ponekad, crnčani se nadmeću, a sve više se uključuju u organizirane soprtove u Širokom Brijegu, a i samom Crnču kao što je lovstvo.