U ranija vremena crnčani su u raznim zgodama s radošću pjesmom zaboravljali na mukotrpan rad i život, a u svakodnevnici kod odgoja djece uglavnom su se pjevale uspavanke, a na sijelima poslije večere uz gusle pjesmom se prenosila povijest. Tradicionalno glazbeno-folklorno bogatstvo polako, ali neumitno nestaje pred nasrtajem glazbe i plesa novijega doba. Danas, ako se želi uživati u takvom glazbenom-folklornom bogatstvu, mora se obratiti starijim naraštajima da zapjevaju, zagusle, zasviraju usnu harmoniku i sviralu, te zaigraju kolo.Kako Crnač poprima karakter modernog mjesta, nestaje potreba za takvim izričajem i postoji velika opasnost da će to izumrijeti, ako se današnji naraštaji ne organiziraju i kroz kulturno umjetničko druženje sačuvaju tradicijsko glazbeno-folklorno bogatstvo.Tradicijski glazbeno-folklorno bogatstvo, po mom sjećanju može se svrstati u slijedeće: pjesme uspavanke, putničko pjevanje, brojkalice, ganga, svatovske pjesme, pjesme uz gusle, obredne crkvene pjesme, pjesme uz kolo, kolo uz usnu harmoniku i sviralu, i samostalno uživanje uz zvuke gusala, usne harmonike, svirale i dipla. Nastavno bit će riječi o svakom nabrojanom obliku.
USPAVANKE su pjesme, koje su se pjevale djeci dok su bila mala kod uspavljivanja djece tepanjem uz cupkanje, nunanje i sl. To su bile pjesme iz duše, koje su bile uglavnom poznate samo onom tko je dijete uspavljivao. One su se improvizirale, kako je kome u tom momentu palo na pamet i bile su kratke i melodične do tri tona s jasnim sadržajem. Zavladavanjem modernijeg načina života, uspavanka polako nestaje. Ipak, tu i tamo poneki još na taj način uspavljuju djecu.Naprimjer: Nina, nuna, moja draga beba, nina, nuna, usni sanak svoj, nina, nuna, mirno spava sada ...Kao uspavanke, koristile su se i druge pjesme, koje su pjevane da dijete miruje, kao što je: Sije baba brašno, nemam dide našto, a di ti je sito, odnilo ga pseto, a di ti je pseto, otišlo je putem, a di je taj put, zarasta u travi, a di je ta trava popasla je krava, a di je ta krava, eno je u štali.
PUTNIČKO PJEVANJE dobilo je naziv zato što se pjevalo za vrijeme putovanja, kada su konji bili glavno prijevozno sredstvo. To pjevanje nestaje od kada su zavladala vozila. Takvo pjevanje, danas se može čuti uz obiteljska druženja i na svadbama, kada stariji žele pokazati tu vrstu pjevanja. Način putničkog pjevanja tekao je po prilici ovako: prvi pjevač započinjući pjevanje poziva drugog na pjevanje, a kad prvi završi, drugi nastavi i poziva trećega na pjevanje itd., uglavnom sve dok se svi ne izredaju. Putničko pjevanje pjeva se uzgor. Sadržaj teksta uvijek se improvizira, pjesme su kratka i jasna sadržaja i izvode se u slobodnom stilu. Običaj je, da pjevač pri pjevanju staviti prst u uho s priljubljenom dlanom šake uz lice i uglavnom zatvorenih očiju.Putničko pjevanje izgleda vrlo jednostavno, ali i zahtjevno i njega su uglavnom pjevali muški, udane žene, a djevojke vrlo rijetko.
BROJKAVICE su stari napjevi, koji su se pjevali uglavnom u skupinama u dugim zimskim noćima po sijelima, bilo da se vuna čupala ili nešto drugo radilo. Pjevalo se tako, da je jedan pjevač započeo s pjesmom, a nakon toga prihvaćali su ostali i tako zajedno do kraja pjesme. Brojkavice iz starijih dana, polako su nestale, a novi naraštaji su je modificirali s vremenom. U Crnču znaju reći, ajmo jednu zabećariti. U novije vrijeme u sadržaj pjesme ubacivao se refren «tange-lange», pa je to izgledalo ovako: Gango moja, tange-lange, ja te gango nebi, da se nisam, tange-lange, rodio u tebi.
Znači, gangu započinje prvi pjevač (priginjač) s tekstom pjesme, a drugi pjevači prihvaćaju pjev (gangači), prate priginjača i svi skupa završavaju, uglavnom, s naglašenim usklikom. Pjesme su u desetercu-dvostihu, a kroz pjesme se opjevava svakodnevni život mjesta, a i šire. Gangalo se skoro u raznim zgodama: kod rada, putovanja, sijela, čuvanja ovaca, na dernecima itd. Do danas nije pouzdano utvrđeno na koji način, gdje i kada je nastao ovaj oblik pjevanja. Danas se rijetko ganga.
Evo nekoliko pjesama za ganganje:
Gango moja, o moj razgovore, veseliš me kad mi je najgore.
Seljak bio,Gradjanin se pravi, oće Gango da te zaboravi.
Gango moja,i moj did te piva, pa ću i ja dok me bude živa.
Sori gangu,nek se brda ore, nek se tužne majke razgovore.
SVATOVSKE PJESME, što i sama riječ govori, pjevale su se kod održavanja svatova i sadržajno su bile povezane za život kraja prigodan za svadbe.Pjevanje je bilo jednoglasno i dvoglasno. Jednoglasno po principu brojkavice, a dvoglasno slično gangi s tim da su pjevale žene ili djevojke. Muškarci nikada ne pjevaju svatovske pjesme. Pjesmu je otpočinjala glavna pjevačica, a nastavljale su ostale s istim tekstom, u istom ritmu prema slogovima glavne pjevačice. Ovi oblici napjeva žive samo u sjećanju starijih i više se ne mogu čuti na svadbama, gdje danas sviraju i pjevaju vokalnoinstrumentalni sastavi.
DUHOVNE PJESME spajaju božansko i ljudsko, kada izražavaju najdublje čovjekove potrebe za ljubavlju i pronalazeodgovarajuće božanske odgovore.Duhovne napjeve crnčani su pjevali u crkvi, na grobljima, kod kuće i uz rad.Tijekom godine crnčani su misu uljepšavali pjesmom, kao što je „Zdravo tijelo Isusovo“ i „Zdravo krvi Isusova“. Uglavnom su to djevojke i žene, koje su ispred oltara. Danas uz misu se pjevaju i druge pjesme, od ulazne, psalma, prikazanja, pričesti i za kraj. Pjevalo se i pjeva bez glazbene pratnje, a ne daj Bože dugo čekati.U božićno vrijeme pjevala se poduga pjesma „U se vrijeme godišta“ (21 strofe), u kojoj je utkana sva nježnost i ljubav prema Kristovu rođenju. Ona se pjevala i kod kuće od Badnje večeri, pa sve do dana krštenja Isusa Krista (druge nedjelje u siječnju). Danas se pjevaju sve božićne pjesme, a u Došašću pjesme očekivanog rođenja Isusa Krista Spasitelja.U korizmeno vrijeme pjeva se Gospin plač (Muka gorka Gospodina, Isukrsta Božjeg Sina, po Ivanu evnđelisti, koji Gospi plač navisti…) Napjev govori o Isusovoj patnji, osudi, bičevanju, razapinjanju i smrti. Osim kroz Korizmu, Gospin plač, pjeva se uz različite poslove i na večernjim sijelima (druženjima). Danas rijetko tko pjeva Gospin plač.Litanije svih svetih pjevaju se za vrijeme blagoslova polja, koji u Crnču započinje prvu nedjelju nakon sv. Marka i to na Vuletića greblju, a završava na Voštici na Petrovdan. To je situacija kad čovjek vjernik moli Božju pomoć preko svih svetih da on, njegov rad i sve njegovo imanje budu zaštićeni od neprijatelja, munje, groma, grada i zle godine, te od kuge, glada, rata, trešnje i zla svakoga.
KOLANJE je igranje kola s polaganim koračanjem koje je bilo praćeno pjesmom. Kolo je zatvorenog oblika, igrači su se držali za ruku sa strane, a kolo se kretalo na lijevu ruku. Kolanjem se izmjenjuju pogledi mladića i djevojaka, a pjesmom u obliku dijaloga iskazuje se simpatija. Npr. mladić bi zapjevao: Draga moja, ko ti kosu redi, na njoj su mi ostali pogledi, a djevojka uzvratila: Nekad tata, nekad mama, nekad i ja sama. Danas se u Crnču taj oblik kola ne igra.
Kao i žitelji drugih mjesta tako su i žitelji Crnča svoje zabave i veselja provodili ne samo uz pjesmu i kolo, nego i uz glazbala sačuvana iz daleke prošlosti, uz gusle i sviralu, a u novije vrijeme i uz usnu harmoniku. Ova su tri glazbala bila dostatna da zadovolje želje duša žitelji Crnča. Uz njih, uglavnom čobani izrađivali su diple s piskom od zovine, ali bez mija. Također, u proljeće kada jasen propupa crnčani su navrćali jasenovinu i radili pisak.
GUSLE su glazbalo koje je pratilo pjevanje. Toliko se pretpostavljalo znanje guslenja da bi se gostu, čim ga se malo okrijepi, pružile gusle u ruku, veleći mu da zapjeva uz njih.Gusle se izrađuju iz javorova drveta, osobito onog što raste u kršu, koje je tvrđe, gušće i trajnije. Gusle se sastoje od glave, drška i korita. Glava je obično urešena likom neke životinje, a često i glavom kakva hajduka. Ispod glave na vratu gdje se spaja glava s drškom je rupa kroz koju je provučeno krčalo kroz koje se procjepom nateže struna, i taj dio drška obuhvaća guslarova ruka Donji dio drška razvija se u široko, razvedeno korito s rupom na donjoj strani, po sredini dna. Dužina gusala skupa s koritom i drškom iznosi obično od 60 do 70 cm. Preko korita razapeta je koža, obično ovčija. Koža je na vanjskim rubovima korita pričvršćena malim drvenim klincima. Napeta koža na koritu radi oduhe tona provrćena je rupicama i to užarenom žicom. Na donjem kraju gusala ostavi se produžetak za praću, za komad opute, za koju se priveže donji kraj strune. Struna se preko kobilice (kenjca), koja je nalik violinskoj samo što je primitivnijeg oblika i izrade, po volji nateže krčalom. Struna je od konjskog repa do 40 dlaka. Najbolja struna, kažu stari žitelji bila je od mladog crnog konja, vranca, jer je vrančeva struna kvalitetnija i deblja. Gudalo je u polukrug savijen štapić s kratkim drškom. Većinom se pravio od drinovine. Tetiva na gudalu također je od strune. Na donju stranu korita nalijepi se komad smole ili pečatnog voska o koje se gudalo tare da se opusti od masnoće i da daje bolji zvuk. To se najbolje radi ugašenom glavnjom. Kada se gudalom protrlja po smoli njime se prijeđe nekoliko puta strunom da se s nje skine masnoća nastala od dodira prstiju. Gusle, budući da su se upotrebljavale uz ognjište, s večeri, kada je čeljad na okupu, visjele su nad ognjištem o kakvoj kuki. Tu su uvijek bile pri ruci. Gusle su se držale prilikom guslenja tako da su bile između slabina, gotovo medu koljenima, slobodne i s gornje i s donje strane. Lijevom rukom držao se vrat, a desnom gudalo. Guslar na sebi nije smio imati dlakavo tkanje, niti je u blizini smjelo biti vunene odjeće jer su slab vodič zvuka, pa gusle slabo odjekuju.
SVIRALA je bila vezana sa životom izvan kuće, njome su se služili pastiri, kiridžije, staro i mlado, isključivo muškarci. Svirala se radi iz jednog komada drveta kroz koji se buše dvije paralelne šupljine. Najbolje zvoni svirala od drinovine, a pravi se često i od kljena. Šupljine se na donjem kraju udaljavaju jedna od druge da bi se glazbalo pri sviranju lakše držalo. Svaka šupljina ima labijalni otvor, udaljen nekoliko centimetara od gornjeg kraja i u tom dijelu smješteni su piskovi koji se rade od jasenova drveta starog jednu do dvije godine. Izradom ovog glazbala bavili su se pastiri i mlađarija, ali za dobro ugođen instrument trebalo je biti dobar majstor, koji će ugoditi glazbenom ukusu ovog življa. Izrada ovog glazbala obavljala se zimi kad su ljudi imali više slobodna vremena tako da su tom poslu mogli posvetiti više pažnje. Kod pravljenja ovog glazbala najviše brige zadaje vrćene cijevi i prožiganje rupa. Svirala na lijevoj cijevi ima 4 rupice a na desnoj 3. Na prednjoj strani svirala je bila urešena rezbarijama raznih narodnih motiva.
USNA HARMONIKA je glazbalo kupljeno u trgovini, uz čije zvuke se na dernecima, raznim zabavama, u svatovima i skupovima igra kolo, najčešće trusa.
U posljednjim godinama ova su glazbala i njihova glazba doživjela istu sudbinu kao i mnogi vokalni napjevi, iščezla su iz svakodnevnog života. Danas se ova glazbala vrlo rijetko mogu vidjeti, mlađarija ih skoro nikako i ne poznaje niti ima priliku čuti njihov zvuk.
DUHOVNE PJESME spajaju božansko i ljudsko, kada izražavaju najdublje čovjekove potrebe za ljubavlju i pronalazeodgovarajuće božanske odgovore.Duhovne napjeve crnčani su pjevali u crkvi, na grobljima, kod kuće i uz rad.Tijekom godine crnčani su misu uljepšavali pjesmom, kao što je „Zdravo tijelo Isusovo“ i „Zdravo krvi Isusova“. Uglavnom su to djevojke i žene, koje su ispred oltara. Danas uz misu se pjevaju i druge pjesme, od ulazne, psalma, prikazanja, pričesti i za kraj. Pjevalo se i pjeva bez glazbene pratnje, a ne daj Bože dugo čekati.U božićno vrijeme pjevala se poduga pjesma „U se vrijeme godišta“ (21 strofe), u kojoj je utkana sva nježnost i ljubav prema Kristovu rođenju. Ona se pjevala i kod kuće od Badnje večeri, pa sve do dana krštenja Isusa Krista (druge nedjelje u siječnju). Danas se pjevaju sve božićne pjesme, a u Došašću pjesme očekivanog rođenja Isusa Krista Spasitelja.U korizmeno vrijeme pjeva se Gospin plač (Muka gorka Gospodina, Isukrsta Božjeg Sina, po Ivanu evnđelisti, koji Gospi plač navisti…) Napjev govori o Isusovoj patnji, osudi, bičevanju, razapinjanju i smrti. Osim kroz Korizmu, Gospin plač, pjeva se uz različite poslove i na večernjim sijelima (druženjima). Danas rijetko tko pjeva Gospin plač.Litanije svih svetih pjevaju se za vrijeme blagoslova polja, koji u Crnču započinje prvu nedjelju nakon sv. Marka i to na Vuletića greblju, a završava na Voštici na Petrovdan. To je situacija kad čovjek vjernik moli Božju pomoć preko svih svetih da on, njegov rad i sve njegovo imanje budu zaštićeni od neprijatelja, munje, groma, grada i zle godine, te od kuge, glada, rata, trešnje i zla svakoga.
KOLANJE je igranje kola s polaganim koračanjem koje je bilo praćeno pjesmom. Kolo je zatvorenog oblika, igrači su se držali za ruku sa strane, a kolo se kretalo na lijevu ruku. Kolanjem se izmjenjuju pogledi mladića i djevojaka, a pjesmom u obliku dijaloga iskazuje se simpatija. Npr. mladić bi zapjevao: Draga moja, ko ti kosu redi, na njoj su mi ostali pogledi, a djevojka uzvratila: Nekad tata, nekad mama, nekad i ja sama. Danas se u Crnču taj oblik kola ne igra.
Kao i žitelji drugih mjesta tako su i žitelji Crnča svoje zabave i veselja provodili ne samo uz pjesmu i kolo, nego i uz glazbala sačuvana iz daleke prošlosti, uz gusle i sviralu, a u novije vrijeme i uz usnu harmoniku. Ova su tri glazbala bila dostatna da zadovolje želje duša žitelji Crnča. Uz njih, uglavnom čobani izrađivali su diple s piskom od zovine, ali bez mija. Također, u proljeće kada jasen propupa crnčani su navrćali jasenovinu i radili pisak.
GUSLE su glazbalo koje je pratilo pjevanje. Toliko se pretpostavljalo znanje guslenja da bi se gostu, čim ga se malo okrijepi, pružile gusle u ruku, veleći mu da zapjeva uz njih.Gusle se izrađuju iz javorova drveta, osobito onog što raste u kršu, koje je tvrđe, gušće i trajnije. Gusle se sastoje od glave, drška i korita. Glava je obično urešena likom neke životinje, a često i glavom kakva hajduka. Ispod glave na vratu gdje se spaja glava s drškom je rupa kroz koju je provučeno krčalo kroz koje se procjepom nateže struna, i taj dio drška obuhvaća guslarova ruka Donji dio drška razvija se u široko, razvedeno korito s rupom na donjoj strani, po sredini dna. Dužina gusala skupa s koritom i drškom iznosi obično od 60 do 70 cm. Preko korita razapeta je koža, obično ovčija. Koža je na vanjskim rubovima korita pričvršćena malim drvenim klincima. Napeta koža na koritu radi oduhe tona provrćena je rupicama i to užarenom žicom. Na donjem kraju gusala ostavi se produžetak za praću, za komad opute, za koju se priveže donji kraj strune. Struna se preko kobilice (kenjca), koja je nalik violinskoj samo što je primitivnijeg oblika i izrade, po volji nateže krčalom. Struna je od konjskog repa do 40 dlaka. Najbolja struna, kažu stari žitelji bila je od mladog crnog konja, vranca, jer je vrančeva struna kvalitetnija i deblja. Gudalo je u polukrug savijen štapić s kratkim drškom. Većinom se pravio od drinovine. Tetiva na gudalu također je od strune. Na donju stranu korita nalijepi se komad smole ili pečatnog voska o koje se gudalo tare da se opusti od masnoće i da daje bolji zvuk. To se najbolje radi ugašenom glavnjom. Kada se gudalom protrlja po smoli njime se prijeđe nekoliko puta strunom da se s nje skine masnoća nastala od dodira prstiju. Gusle, budući da su se upotrebljavale uz ognjište, s večeri, kada je čeljad na okupu, visjele su nad ognjištem o kakvoj kuki. Tu su uvijek bile pri ruci. Gusle su se držale prilikom guslenja tako da su bile između slabina, gotovo medu koljenima, slobodne i s gornje i s donje strane. Lijevom rukom držao se vrat, a desnom gudalo. Guslar na sebi nije smio imati dlakavo tkanje, niti je u blizini smjelo biti vunene odjeće jer su slab vodič zvuka, pa gusle slabo odjekuju.
SVIRALA je bila vezana sa životom izvan kuće, njome su se služili pastiri, kiridžije, staro i mlado, isključivo muškarci. Svirala se radi iz jednog komada drveta kroz koji se buše dvije paralelne šupljine. Najbolje zvoni svirala od drinovine, a pravi se često i od kljena. Šupljine se na donjem kraju udaljavaju jedna od druge da bi se glazbalo pri sviranju lakše držalo. Svaka šupljina ima labijalni otvor, udaljen nekoliko centimetara od gornjeg kraja i u tom dijelu smješteni su piskovi koji se rade od jasenova drveta starog jednu do dvije godine. Izradom ovog glazbala bavili su se pastiri i mlađarija, ali za dobro ugođen instrument trebalo je biti dobar majstor, koji će ugoditi glazbenom ukusu ovog življa. Izrada ovog glazbala obavljala se zimi kad su ljudi imali više slobodna vremena tako da su tom poslu mogli posvetiti više pažnje. Kod pravljenja ovog glazbala najviše brige zadaje vrćene cijevi i prožiganje rupa. Svirala na lijevoj cijevi ima 4 rupice a na desnoj 3. Na prednjoj strani svirala je bila urešena rezbarijama raznih narodnih motiva.
USNA HARMONIKA je glazbalo kupljeno u trgovini, uz čije zvuke se na dernecima, raznim zabavama, u svatovima i skupovima igra kolo, najčešće trusa.
U posljednjim godinama ova su glazbala i njihova glazba doživjela istu sudbinu kao i mnogi vokalni napjevi, iščezla su iz svakodnevnog života. Danas se ova glazbala vrlo rijetko mogu vidjeti, mlađarija ih skoro nikako i ne poznaje niti ima priliku čuti njihov zvuk.
Nema komentara:
Objavi komentar