Živimo u Crkvi i s Crkvom koračamo ovim tijekom svoga vremena. Zapažamo je kao ljudsku ustanovu, koja svojim počecima seže vrlo daleko, do Isusa Krista. Na vjeronauku učimo da je rođena na prvi blagdan Duhova, na dan Pedesetnice. Davno je to bilo. Zaključujemo da je to 'starica' po dobi, a vrijeme ju ipak nije 'pregazilo'. Ne nestaje poput mnogih društava ili društvenih sustava. Zato nije samo ljudska ustanova. Bog ju vodi po ljudima na način hijerarhije. A što to znači, i kakav je to način, i što je sve u to uključeno, pokušat će se ovime u nekoliko riječi približiti.
Za početak nam je, da bismo razumjeli značenje ove riječi, potrebno zaviriti u rječnik stranih riječi. U grčkom jeziku riječi hieros - svet + archo - vladam tvore složenicu s naslova. Za prijevod nam se daju dva značenja. Prvo: "službena ljestvica", poredak po rangu, npr. 'činovnička hijerarhija'; a drugo: vladavina svećenstva. Doslovni prijevod ove riječi je "svetovlađe".
Opisnim prijevodom možemo reći da je hijerarhija sustav upravljanja Crkvom za koji se smatra da potječe od Boga. Budući da se Crkvom upravlja pravno i sakramentalno, postoje i dvije vrste hijerarhija.
PRAVNA hijerarhija jest upravna vlast nad svom Crkvom ili njenim teritorijalnim dijelom, a preuzeta je iz kasnorimskog i bizantskog upravljanja carstvom. Vrhovni poglavar Crkve jest papa sa sjedištem u Rimu. Njegovi neposredni suradnici u upravljanju svom Crkvom jesu kardinalski zbor i Rimska kurija (kongregacije, oficiji i tribunali), koje imenuje on sam. Osim pape kao pojedinačnog glavara, postoji i kolektivni upravni organ: koncil (sabor svih biskupa Crkve na čelu s papom) i sinoda (sabor predstavnika pojedinih crkvenih pokrajina na čelu s papom).
Pojedinim teritorijalnim jedinicama Crkve, biskupijama, upravljaju biskupi imenovani od pape i o njemu su ovisni, a pojedinim dijelovima biskupije, župama, upravljaju svećenici župnici, imenovani od biskupa i o njemu u vlasti ovisni. Više župa zajedno, obično deset, čine manju teritorijalnu jedinicu biskupije, dekanat (od latinske riječi 'decanus' = zapovjednik skupine od deset vojnika). Jedan od župnika dekanata je dekan. Dekanat nema nikakve samostalnosti, a svrha njegova postojanja jest administrativne prirode, da se olakša nadzor nad vršenjem crkvene discipline. Više dekanata zajedno čine arhiđakonat, veću teritorijalnu jedinicu biskupije kojom, zavisan od biskupa upravlja ahriđakon. Arhiđakon je najviša kaptolska služba i čast. Prvotno je to bio poglavar zbora đakona, upravljao je crkvenim dobrima i bio odgovoran za odgoj mlađih klerika te ih privodio biskupu na ređenje. Kasnije pomaže biskupu u upravljanju biskupijom, osobito njenim materijalnim dobrima i brine se za arhiđakonat. Podjela biskupije na takve teritorijalne jedinice javlja se u IX. stoljeću, a ponegdje traje sve do danas. Kod nas se ta služba danas svela na eventualno savjetodavnu razinu i prisustvo na raznim susretima svećenika pokojeg dekanata.
U hijerarhiju spadaju i đakoni kao pomoćnici navedenih nosilaca vlasti, i to uglavnom u upravljanju materijalnim dobrima.
Papa je nosilac suvereniteta Vatikanske Države (zapravo je to više simbolični suverenitet), što je ostatak papinske svjetovne vlasti, koja je u prošlim vremenima bila mnogo šira.
SAKRAMENTALNA hijerarhija ima svoj izvor u sakramentu svećeničkog reda i njegovim stupnjevima.
Svećenički red ima sedam stupnjeva - četiri niža: vratar, lektor, egzorcist i akolit; i tri viša: đakon, svećenik i biskup.Od prva četiri stupnja svećeništva, danas su prisutni samo stupnjevi lektora i akolite.Lektor (od latinske riječi 'lector' = čitatelj, čitač) je osoba koja je primila drugi od četiriju nižih stupnjeva svećeništva. Njegovo je pravo i dužnost čitati čitanja iz Starog zavjeta i apostolskih poslanica (ali ne i Evanđelja) u liturgijskim činima.
Akolit (od grčkih riječi 'a' - skupa + 'keleuthos' - put, staza = 'jednoga puta, pratilac) je pomoćnik viših službenika u liturgiji. On pali svijeće i nosi ih za vrijeme liturgijskih čina, te donosi vino i vodu na oltar.
Đakon (od grčke riječi 'diakonos' = poslužitelj) je osoba prvog od tri viša stupnja svećeničkog reda. Već se u apostolsko doba spominje đakon koji ima dužnost dijeliti milostinju. U prvim stoljećima kršćanstva đakoni upravljaju materijalnim dobrima Crkve, čuvaju sveto posuđe i sveti knjige. U kasnijim se stoljećima opseg njihovih dužnosti proširuje - tako da oni čitaju evanđelje na misi, uz dozvolu biskupa propovijedaju, dijele pričest, a u nekim slučajevima i krštenje. A danas k tome prisustvuju i sakramentu ženidbe.
Svećenik (od latinske riječi 'sacerdos') je u kršćanstvu osoba koja je primila drugi viši stupanj svećeništva čime dobiva i preuzima dužnost i službu posredovanja između Boga i ljudi po uzoru na Krista. Samim ređenjem dobiva moć prinošenja "žrtve Novoga zavjeta" tj. euharistije i dijeljenja ostalih sakramenata, ali ovisno o biskupu i papi.
Biskup (od grčke riječi 'episkopos' = nadzornik nadglednik) jest osoba koja prima najviši stupanj svećeničkog reda. Duhovni je poglavar Crkve na određenom teritoriju koji se zove biskupija ili dijeceza. Više biskupija zajedno tvore crkvenu pokrajinu, a njome upravlja nadbiskup (metropolita); njemu podređeni biskupi nazivaju se sufraganima. U ranom srednjem vijeku biskupe bira lokalna crkvena zajednica, a papa ih potvrđuje, a od XII. stoljeća (nakon borbe za investituru) biskupe imenuje papa osobno na temelju tajno prikupljenog mišljenja lokalne Crkve. Biskupi su u vlasti potpuno ovisni o papi.
U dugom povijesnom razdoblju od VI. stoljeća do II. vatikanskog koncila (1962.-1965.) između viših i nižih stupnjeva postojala je institucija subđakonata, kao priprava na više stupnjeve, koja se ponekad smatrala dijelom sakramentalne hijerarhije.
Osim ovih dviju stvarnih hijerarhija (pravne i sakrmentalne) postoji i počasna hijerarhija koju sačinjavaju prelati, kanonici i još neki počasni klerički naslovi.
Opisnim prijevodom možemo reći da je hijerarhija sustav upravljanja Crkvom za koji se smatra da potječe od Boga. Budući da se Crkvom upravlja pravno i sakramentalno, postoje i dvije vrste hijerarhija.
PRAVNA hijerarhija jest upravna vlast nad svom Crkvom ili njenim teritorijalnim dijelom, a preuzeta je iz kasnorimskog i bizantskog upravljanja carstvom. Vrhovni poglavar Crkve jest papa sa sjedištem u Rimu. Njegovi neposredni suradnici u upravljanju svom Crkvom jesu kardinalski zbor i Rimska kurija (kongregacije, oficiji i tribunali), koje imenuje on sam. Osim pape kao pojedinačnog glavara, postoji i kolektivni upravni organ: koncil (sabor svih biskupa Crkve na čelu s papom) i sinoda (sabor predstavnika pojedinih crkvenih pokrajina na čelu s papom).
Pojedinim teritorijalnim jedinicama Crkve, biskupijama, upravljaju biskupi imenovani od pape i o njemu su ovisni, a pojedinim dijelovima biskupije, župama, upravljaju svećenici župnici, imenovani od biskupa i o njemu u vlasti ovisni. Više župa zajedno, obično deset, čine manju teritorijalnu jedinicu biskupije, dekanat (od latinske riječi 'decanus' = zapovjednik skupine od deset vojnika). Jedan od župnika dekanata je dekan. Dekanat nema nikakve samostalnosti, a svrha njegova postojanja jest administrativne prirode, da se olakša nadzor nad vršenjem crkvene discipline. Više dekanata zajedno čine arhiđakonat, veću teritorijalnu jedinicu biskupije kojom, zavisan od biskupa upravlja ahriđakon. Arhiđakon je najviša kaptolska služba i čast. Prvotno je to bio poglavar zbora đakona, upravljao je crkvenim dobrima i bio odgovoran za odgoj mlađih klerika te ih privodio biskupu na ređenje. Kasnije pomaže biskupu u upravljanju biskupijom, osobito njenim materijalnim dobrima i brine se za arhiđakonat. Podjela biskupije na takve teritorijalne jedinice javlja se u IX. stoljeću, a ponegdje traje sve do danas. Kod nas se ta služba danas svela na eventualno savjetodavnu razinu i prisustvo na raznim susretima svećenika pokojeg dekanata.
U hijerarhiju spadaju i đakoni kao pomoćnici navedenih nosilaca vlasti, i to uglavnom u upravljanju materijalnim dobrima.
Papa je nosilac suvereniteta Vatikanske Države (zapravo je to više simbolični suverenitet), što je ostatak papinske svjetovne vlasti, koja je u prošlim vremenima bila mnogo šira.
SAKRAMENTALNA hijerarhija ima svoj izvor u sakramentu svećeničkog reda i njegovim stupnjevima.
Svećenički red ima sedam stupnjeva - četiri niža: vratar, lektor, egzorcist i akolit; i tri viša: đakon, svećenik i biskup.Od prva četiri stupnja svećeništva, danas su prisutni samo stupnjevi lektora i akolite.Lektor (od latinske riječi 'lector' = čitatelj, čitač) je osoba koja je primila drugi od četiriju nižih stupnjeva svećeništva. Njegovo je pravo i dužnost čitati čitanja iz Starog zavjeta i apostolskih poslanica (ali ne i Evanđelja) u liturgijskim činima.
Akolit (od grčkih riječi 'a' - skupa + 'keleuthos' - put, staza = 'jednoga puta, pratilac) je pomoćnik viših službenika u liturgiji. On pali svijeće i nosi ih za vrijeme liturgijskih čina, te donosi vino i vodu na oltar.
Đakon (od grčke riječi 'diakonos' = poslužitelj) je osoba prvog od tri viša stupnja svećeničkog reda. Već se u apostolsko doba spominje đakon koji ima dužnost dijeliti milostinju. U prvim stoljećima kršćanstva đakoni upravljaju materijalnim dobrima Crkve, čuvaju sveto posuđe i sveti knjige. U kasnijim se stoljećima opseg njihovih dužnosti proširuje - tako da oni čitaju evanđelje na misi, uz dozvolu biskupa propovijedaju, dijele pričest, a u nekim slučajevima i krštenje. A danas k tome prisustvuju i sakramentu ženidbe.
Svećenik (od latinske riječi 'sacerdos') je u kršćanstvu osoba koja je primila drugi viši stupanj svećeništva čime dobiva i preuzima dužnost i službu posredovanja između Boga i ljudi po uzoru na Krista. Samim ređenjem dobiva moć prinošenja "žrtve Novoga zavjeta" tj. euharistije i dijeljenja ostalih sakramenata, ali ovisno o biskupu i papi.
Biskup (od grčke riječi 'episkopos' = nadzornik nadglednik) jest osoba koja prima najviši stupanj svećeničkog reda. Duhovni je poglavar Crkve na određenom teritoriju koji se zove biskupija ili dijeceza. Više biskupija zajedno tvore crkvenu pokrajinu, a njome upravlja nadbiskup (metropolita); njemu podređeni biskupi nazivaju se sufraganima. U ranom srednjem vijeku biskupe bira lokalna crkvena zajednica, a papa ih potvrđuje, a od XII. stoljeća (nakon borbe za investituru) biskupe imenuje papa osobno na temelju tajno prikupljenog mišljenja lokalne Crkve. Biskupi su u vlasti potpuno ovisni o papi.
U dugom povijesnom razdoblju od VI. stoljeća do II. vatikanskog koncila (1962.-1965.) između viših i nižih stupnjeva postojala je institucija subđakonata, kao priprava na više stupnjeve, koja se ponekad smatrala dijelom sakramentalne hijerarhije.
Osim ovih dviju stvarnih hijerarhija (pravne i sakrmentalne) postoji i počasna hijerarhija koju sačinjavaju prelati, kanonici i još neki počasni klerički naslovi.
POČASNI KLERICKI NASLOVI
Tijekom povijesti Crkve uvriježilo se neke klerike, zbog njihovih službi, počastiti počasnim naslovima imenom i nerijetko materijalnim privilegijama: kanonik, prebendar, monnsinjor, prečasni, prosvijetli, preuzvišeni, preosvećeni, uzoriti.
Kanonik - dolazi od riječi 'kanon' - popis, isprva označava svakog klerika koji je ređenjem uvršten u popis crkvenih osoba. Neki od njih sačinjavali su biskupsko vijeće. Kasnije se tim imenom nazivaju oni klerici koji uz pojedine katedrale ili župne crkve žive zajedno po pravilima sličnima monaškim. Od XII. stoljeća katedralni kanonici tvore kaptol, kao posebno upravno tijelo koje upravlja katedralom, pomaže biskupu u upravljanju biskupijom, te ima isključivo pravo birati novog biskupa, a u odsutnosti biskupovoj ima svu upravnu vlast. Nakon Tridentskog koncila njihova vlast slabi i postaje više-manje samo čast, osim u upravljanju katedralom. Na čelu kanoničkog zbora stoji prepošt ili dekan, zatim slijede dostojanstvenici, a nakon njih naslovni i počasni kanonici. Naslovni kanonici imaju i posebne dužnosti, kao kantor, ceremonist, lektor.
Prebendar - od riječi 'praebere' - dati na upotrebu; je svećenik, posjednik prebende, nadarbine, crkvenog posjeda koji mu je dan na uživanje.
Kanonik - dolazi od riječi 'kanon' - popis, isprva označava svakog klerika koji je ređenjem uvršten u popis crkvenih osoba. Neki od njih sačinjavali su biskupsko vijeće. Kasnije se tim imenom nazivaju oni klerici koji uz pojedine katedrale ili župne crkve žive zajedno po pravilima sličnima monaškim. Od XII. stoljeća katedralni kanonici tvore kaptol, kao posebno upravno tijelo koje upravlja katedralom, pomaže biskupu u upravljanju biskupijom, te ima isključivo pravo birati novog biskupa, a u odsutnosti biskupovoj ima svu upravnu vlast. Nakon Tridentskog koncila njihova vlast slabi i postaje više-manje samo čast, osim u upravljanju katedralom. Na čelu kanoničkog zbora stoji prepošt ili dekan, zatim slijede dostojanstvenici, a nakon njih naslovni i počasni kanonici. Naslovni kanonici imaju i posebne dužnosti, kao kantor, ceremonist, lektor.
Prebendar - od riječi 'praebere' - dati na upotrebu; je svećenik, posjednik prebende, nadarbine, crkvenog posjeda koji mu je dan na uživanje.
vlč. Stjepan Šprajc
Nema komentara:
Objavi komentar